-Piše:BUDO SIMONOVIĆ

IMA I BOKS! NEKA IDU OBJE SLIKE DOLjE NA PO JEDAN STUBAC, AKO MOGU - MOLBA ZA TEHNIČKOG



Na novom bežanijskom groblju u Beogradu nedavno je vječno počinuo Ivan Ivo Radojev Matović, penzionisani pukovnik Jugoslovenske narodne armije, jedan od doajena jugoslovenskog, odnosno srpskog i crnogorskog novinarstva, ponajpoznatije pero u oblasti vojnog novinarstva, renomirani publicista, neposredni učesnik i pouzdani svjedok svih bura koje su protutnjele ovom balkanskom vjetrometinom u posljednjem poluvjekovlju minulog milenijuma.

Iako načetog zdravlja (posljednjih nekoliko godina proveo je u jednom staračkom domu na Crvenom krstu u Beogradu), do potonjeg daha je pomno pratio šta se zbiva na prostoru njegove nekada velike otadžbine i teško preživljavao, kako njen krvavi raspad, tako i sve lomove i sunovrate, političke i druge bure i previranja koja od tada potresaju ove prostore. Zato se njegova predsmrtna želja da bude sahranjen pod crvenom petokrakom zvijezdom i uz zvuke koračnice „Partizan sam tim se dičim“ ne može tumačiti drugačije sem kao njegov potonji protest protiv povampirenog zla i mržnje koji su razorili jednu veliku, uglednu i u svijetu poštovanu zemlju, zemlju koja je, kako je govorio, bila svjetionik među malim državama na planeti, porobljenim i poniženim narodima, barjaktar, prva i najsnažnija podrška u njihovoj borbi za oslobođenje od kolonijalnih jarmova i lanaca imperijalizma.

Prilikom jednog od naših poslednjih viđenja, malo prije njegove iznenadne smrti, ispričao mi je da je uspio ponešto da zapiše kao sjećanje iz svog relativno dugog života (umro je u 87. godini), svoje veoma bogate i zanimljive biografije i ostavio u amanet da nešto od toga i objavim. Priča koja slijedi temelji se na toj njegovoj predsmrtnoj ispovijesti, ali i na sjećanjima i onome što sam i sam zapisao iz našeg dugogodišnjeg prijateljstva i druženja.

– Moji preci su živjeli na sjeveru sela Radeća, u Piperima iznad Podgorice – sjećao se Ivo Matović - ali su se negdje krajem devetnaestog vijeka preselili u donji, južniji dio sela. Tu je moj djed Pero, odnosno Mujo, kako su ga po starom običaju, kao jedinca, prekrstili, sazidao novu kuću, i uredio imanjce. Imao je dva sina – Radoja, moga oca, i Milisava, i četiri ćerke. Moj otac se, po prilici 1925. godine, oženio Milosavom Filipović, unukom glasovitog piperskog i crnogorskog junaka Luke Filipova Dragišića. Brzo su zasnovali porodicu. Prvo se 1927. godine rodila sestra Mileva, tri godine potom sestra Stana, a tri godine iza Stane, 1933, i ja sam ugledao ovaj svijet, da bi se četiri godine poslije mene, 1937, rodio naš brat Momčilo.

Otac Radoje je bio samouk, ali vrijedan i znatiželjan čovjek. Osim na imanju, radio je i kao priučeni zidar i putograditelj, nadničio po Primorju, a kasnije se pročuo i kao samouki graditelj kuća, majstor koji je pogađao radove po sistemu „ključ u ruke“, od temelja do sljemena.

I naša majka Milosava – Mika (inače unuka velikog piperskog junaka Luke Filipova Dragišića, zvanog Vatipaša) bila je izuzetno vrijedna žena, velika i neumorna radnica i domaćica. Sjećam se kako je svakog ponedjeljka i četvrtka, pucalo grmjelo, s velikim tovarom na magarcu i teškim bremenom na svojim plećima, po zori ranila i hitala put Podgorice da tamo na pijaci prodaje voće, povrće, mliječne proizvode, med, vino, rakiju – već šta je rodilo i šta se zateklo, a moglo je da se proda i unovči. Tako su se njih dvoje dovijali da održe porodicu, da podignu i na životnu bogazu izvedu četvoro djece. Sa to malo stoke koliko se moglo držati na nevelikom imanju u Piperima, rano s proljeća smo izdizali na Radovče, a poslije na udaljenu Lukavicu, ali je kasnije, kad smo mi djeca krenuli svako za svojom srećom, taj običaj silom prilika prestao.

Ipak, rano, predratno djetinjstvo i godine Drugog svjetskog rata proveo sam, kao i gotovo svi drugi u mom kraju, u pukoj siromaštini i muci: u miru, do rata, na Pobrđu – tako se zove mjesto gdje nam je kuća i imanje – u ratu, po zbjegovima, po planinama od Lukavice i Durmitora, preko Sinjavine do Komova, u stalnoj bježaniji i sklanjanju pred okupatorskim i četničkim hajkama i odmazdama.


Sjutra: SOVJETSKE IDEJE U CRNOJ GORI

Urednik Ivo Matović

U biografiji Iva Matovića stoji da je bio i glavni i odgovorni urednik biblioteke „Legende“ „Dečjih novina“ iz Gornjeg Milanovca, gdje je objavio čak 63 knjige o istaknutim revolucionarima, naučnim radnicima i znamenitim srpskim vojskovođama iz prošlih ratova. Za tu ediciju je dobio visoka literarna i društvena priznanja, a kao penzioner godinama je uređivao i list „Borac“, glasilo SUBNOR-a Srbije.

---