-Piše: Budo Simonović

Ivo Matović je tek poslije oslobođenja Podgorice, decembra 1944. godine, krenuo u školu. Kako su Italijani u velikoj odmazdi poslije Trinaestojulskog ustanka 1941. spalili cijelo selo, pa i školu i crkvu, nastava je organizovana u jednoj obnovljenoj privatnoj kući. I dok je završio ta prva četiri razreda, nije bilo problema, bilo mu blizu kuće, a muke su nastupile kad je krenuo u osmogodišnju školu i potom u gimnaziju jer je svakodnevno valjalo pješačiti po desetak kilometara do Podgorice i toliko natrag.

– Zbog gubitka četiri godine u toku rata, četiri razreda osnovne škole i dva prva razreda niže gimnazije, kako se to tada zvalo, završio sam za tri školske godine – sjećao se Ivo Matović. – Bio sam potom uspješan đak podgoričke, odnosno tada već titogradske gimnazije, gdje sam položio i veliku maturu. Uspješnije sam savlađivao predmete iz društvenih nauka, a naročito sam se isticao na časovima ondašnjeg srpskohrvatskog jezika. Blažo Popović, poznati i priznati profesor srpskohrvatskog jezika, ne samo u gimnaziji, moje radove je slao, za ugled, i u druge srednje škole u Titogradu, što će sve vjerovatno biti od velikog uticaja i na moje kasnije životno opredjeljenje...

Kao dobar i uzoran đak, Ivo Matović je izabran za predsjednika omladine u gimnaziji, a bio je i član najužeg omladinskog rukovodstva tadašnjeg sreza titogradskog.

– Iz gimnazije sam išao na tri omladinske radne akcije, a prije toga na izgradnju željezničke pruge Nikšić–Titograd i isušivanje ravnica Strganice i Drezge u mojim rodnim Piperima. Na izgradnji Novog Beograda učestvovao sam dvije godine zaredom, od čega jednom kao komandant mješovite, takozvane đačko-seljačke brigade „Ivan Milutinović“. Brigada se sa akcije vratila sa najvišim priznanjima, baš kao i sa dvije omladinske radne akcije na autoputu „Bratstvo i jedinstvo“, na kojima smo kasnije učestvovali. Uspjesi i priznanja koja smo donijeli sa akcija na izgradnji te velike saobraćajne arterije između centra zemlje Beograda i Zagreba bila su za mene velika odskočna daska, a posebno će ih zapamtiti tadašnji sekretar Sreskog partijskog rukovodstva, narodni heroj Spaso Drakić. On će me kasnije sa, takođe narodnim herojem i istaknutim rukovodiocem Vladom Božovićem, svakako i uz podršku mojih drugova i saboraca sa akcija Milića i Mugoše, predložiti za Orden rada, koji će mi, na svečanosti kod načelnika glavnog štaba, predati moj Piper, narodni heroj i tadašnji komandant Ratnog vazduhoplovstva Jugoslovenske narodne armije Božo Lazarević.

U osmu klasu Vojne akademije u Sarajevu stupio sam u septembru 1952. godine, iako sam intimno mislio da je to promašaj, da ja za vojni poziv nemam ne samo talenta, već ni osnovnog smisla ni volje, ali nije bilo izbora, obukao sam uniformu bježeći od seoske sirotinje, jer roditelji nijesu imali mogućnosti da me pošalju na studije.

Akademiju sam završio 1955. u Beogradu, ali sam već kao pitomac počeo da pišem i sarađujem u nekim vojnim listovima, prvenstveno „Narodnoj armiji“, a objavljivao sam i u civilnim glasilima, čak i u tada prestižnom NIN-u.

Kao pitomac sam u jesen 1954. godine imao nesumnjivo sudbonosni susret za moje konačno životno opredjeljenje sa pukovnikom Mirkom Kalezićem, tada direktorom „Narodne armije“, ratnim komesarom divizije Narodnooslobodilačke vojske i kasnije vrlo uglednim diplomatom, koji je zapazio i visoko cijenio više mojih priloga u novinama. Do susreta je došlo na Kalezićev zahtjev i uz posredovanje generala Petra Mendaša, tada uticajne političke ličnosti u komandnom vrhu Vojne akademije. Dogovoreno je da po završetku akademije i poslije trupnog staža, ako želim da nastavim sa pisanjem i bavljenjem novinarstvom, dođem da radim i karijeru nastavim u vojnoj štampi.

Sjutra: SUSRET SA CAREM SELASIJEM

I brat krenuo njegovim stopama

Zanimljivo je da je istog dana, po svemu sudeći i iz istih razloga, stopama Iva Matovića krenuo i njegov mlađi brat Momčilo.

– Ivo je bio stariji od mene četiri godine – kaže Momčilo Matović, penzionisani potpukovnik JNA, koji sada živi u Ljubljani. – Ja sam za toliko i u školi kaskao za njim. Sjećam se, Ivo je želio da studira diplomatiju, ali je ipak otišao na Vojnu akademiju, a ja ni danas ne umijem da objasnim zašto sam se upisao u inžinjersko-hemijsku podoficirsku školu u Karlovcu. Ivo je smatrao da je na naše opredjeljenje za vojni poziv bitan uticaj imao i ratni general Vojin Popović, naš brat od tetke, sin majčine sestre Milene.

---