- PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj
bangorski@t-com.me

U rediteljskom postupku Vatroslava Mimice izgleda da je primarno formiranje predstave o mogućnostima materije. Na taj način ona za njega dobija posebno, takoreći njegovo lično značenje i shvatanje. Iz toga proizlazi da Mimica ne apsorbuje i ne raščlanjuje likovne forme samo zato da bi pomoću njih nešto novo izrazio. To još uvijek ne bi potvrdilo pretpostavku da se u rediteljskom shvatanju došlo do aktivnog odnosa prema elementima od kojih se komponuje film. U samoj slici i poretku stvarni reditelj formira jedno novo viđenje sadržaja koje se razlikuje od onog koje te stvari možda imaju izvan takvih struktura. Mimica otkriva njihovo unutrašnje djelovanje i pomoću njega stvara i predstavu o prostoru. Prostor je u ovom kontekstu nešto mnogo šire i sveobuhvatnije od onog što vidimo u našoj neposrednoj realnosti. Kameri mora biti sve blisko: ne samo predmeti već i osjećanja, unutrašnja psihološka previranja, ljudske dileme, kolebanja ideje i mogućnosti. Za kameru ne smiju da postoje granice realnosti, ni naše imaginacije. U tom neprekidnom kretanju i potrebi za sagledavanjem svega što se može vidjeti, osjetiti ili pretpostaviti — najmanje je važno u kakvoj se formi to događa.
Ako je jedan opus završen, to još ne znači da je i medijum napušten i, obratno, ukoliko je ponovo oživljeno interesovanje, u drugačijem obliku se ne može govoriti o defintivnom opredjeljenju! I reditelj mora da se kreće i mijenja, jer i on je sa svim onim što ga stvaralački određuje uvijek samo jedan vid izraza i forme. Umjetnost režije ne smije da se svede na posredovanje između života i gledaoca, već kroz ličnost reditelja razne životne manifestacije mora da preobrazi u film. Forma, stoga, ne ostaje u domenu tehnike i nužno se pretvara u potragu za sopstvenim identitetom. Kamera, koja ostaje na površini stvari, nikada ne uspijeva da materijalu, bio on realistički postavljen ili potpuno slobodno stilizovan, udahne one unutrašnje vibracije pravog filma. Nas, kako rado ističe Mimica, ne interesuje samo poredak stvari, već sve ono što se nalazi u njima. Da li je svuda prisutno naše biće sa svojim subjektivnim doživljajem svijeta? Onog časa kada uspijemo sebe da prepoznamo u prizorima ispred kamere — stvoren je film. Sve ostalo je pitanje vještine, strpljenja, ukusa i intelekta. Pojedine scene i sekvence u Mimičinom filmu „Prometej sa otoka Viševice” liče upravo na dočaravanje vremenskih i prostornih raspona neophodnih da bi čovjek i pokušao saznati potpuno istinu o isebi.
Film je vrlo slojevit i kreće se na više nivoa ili punkotva, od kojih su dva glavna. Na prvom, koji uokviruje djelo, nalazi se glavni junak Mate Bakula u zrelim godinama, kada kao visoki rukovodilac sa svojim uspomenama, ali i svojom realnošću, dolazi na otok Viševicu, povodom otkrivanja spomenika palim borcima. Na drugom punktu je mladić Mate, koji polazi u borbu za revoluciju i nakon rata vodi uzaludnu bitku sa zaostalim otočkim mentalitetom, a za napredak i razvoj. Teški su problemi s kojima se on susreće, tako teški da mu propada i prvi brak, a on kao poraženi rukovodilac odlazi malim čamcem s otoka na kopno. Ondje započinje novi život i nastavlja staru borbu, ali u drugoj, gradskoj sredini. U okviru ova dva toka ima još nivoa kojima teče ta imaginarna filmska priča, što se odvija u svijesti i podsvijesti glavnog junaka.
(Nastaviće se)