-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U pozadini operacije spasavanja ustaških i drugih ratnih zločinaca i prestupnika, nižeg ili višeg položaja i uticaja, nalazio se i Vatikan, zajedno sa svojim mnogobrojnim službama, institucijama i pojedincima. Saradnja između Vatikana i međunarodnog Crvenog krsta omogućila je mnogima da izbjegnu oštricu pravde, dok su veze sa italijanskom policijom obezbjeđivale dokumenta potrebna za prikrivanje pravog identiteta i slobodnog kretanja u zemlji. Vatikanski izaslanici imali su takođe slobodan pristup logorima za raseljena lica i zatvorenike u raznim djelovima Italije, što im je omogućilo da steknu uvid u njihov broj i stanje.
Podršku koju je Vatikan pružao ustaškoj državi i njenim istaknutim vođama (Anti Paveliću, Andriji Artukoviću, itd.) u toku rata, nastavila se nakon njegovog završetka. Boravak dr Krunoslava Draganovića u Italiji početkom 1944. godine imao je, pored ostalog, cilj da u slučaju propasti NDH obezbijedi prihvat i prikrivanje njenih vođa u Vatikanu i vanevropskim zemljama. U proljeće 1945. godine u Vatikanu su bili svjesni da je rat izgubljen i da će NDH nestati u njegovom vihoru. Očekivali su veliki broj izbjeglica, među kojima i predstavnike ustaškog režima, kompromitovano sveštenstvo, opozicione političare i druge. Draganovićeva djelatnost u toku tih mjeseci bila je od velikog značaja za potonja zbivanja, utoliko prije što je pripremio teren za prihvatanje onih najugroženijih. Blagonaklona saradnja i podrška očekivala se od savezničkih vojnih vlasti i njihovih obavještajnih službi. Saradnja sa SAD bila je kamen-temeljac u tome, kao i u mnogim drugim pitanjima koja su se ticala Jugoslavije. Ni saradnja sa V. Britanijom nije bila zanemarena, utoliko prije što su dvije sile imale presudnu ulogu i riječ u svim pitanjima vezanim za postupak prema političkim izbjeglicama iz srednje i istočne Evrope.
Sredinom marta 1945. godine, u razgovoru sa ambasadorom Majronom Tejlorom Pije XII je govorio o uslovima za prekid ratnih neprijateljstava sa Njemačkom. Tom prilikom izrazio je uvjerenje da će mnogi ratni zločinci tražiti azil u Vatikanu. Pije XII nije iznio svoj stav o tome, ali je najavio tu mogućnost. Očito nije bio protiv toga. Novih vijesti nije bilo sve do sredine maja, kad je Domeniko Tardini u najstrožem povjerenju saopštio Tejloru da je Sveta stolica stalno primala zahtjeve u kojima se tražilo da „istupi u korist velikog broja Hrvata i Slovenaca koji su bili prisiljeni da napuste svoju zemlju da bi spasli živote”. Tvrdio je da su bili progonjeni jer nijesu htjeli da prihvate komunistički poredak; tražili su da uđu u američku i britansku zonu u Austriji, a oni koji su se u njima već nalazili da ne budu vraćeni u Jugoslaviju. Tardini je dodao da je hiljade nevinih ljudi pobijeno jer su bili proglašeni neprijateljima; među njima je bilo i mnogo sveštenika. Njegove riječi predstavljale su diskretan prekor Saveznicima zbog vraćanja zarobljenih ustaških, domobranskih i bjelogardejskih formacija jugoslovenskoj armiji. Zahtjev je obrazložio obračunom komunista sa liberalima i demokratama. Ustaše, domobrani i ostali nijesu bili spomentui. Riječ je bila o demokratama, a ne zločincima i prestupnicima protiv zakona.
Administracija se suočila sa problemom i potrebom njegovog hitnog rješavanja. Početkom jula 1945. godine, stvoren je Savjetodavni komitet za političke izbjeglice čiji je cilj bio pružanje savjeta predsjedniku Hariju Trumanu. U nedostatku konačne odluke, zamjenik državnog sekretara, Džozef Gru (Grew), obavijestio je predstavnike vlade u vojnim upravama Italije i Njemačke da su u Vatikanu pokazivali ozbiljnu zabrinutost zbog mogućnosti da se Hrvati, Slovenci, Slovaci, Mađari i ostali koji su se nalazili u američkoj i britanskoj zoni, prinudno vrate u svoje zemlje koje su se nalazile pod sovjetskom okupacijom. Naložio im je da se sa vojnim vlastima dogovore i spriječe povratak svih onih koji to nijesu željeli. Vlada SAD smatrala ih je raseljenim licima. Istovremeno, vojni predstavnik pri Savezničkoj vojnoj upravi u Italiji žalio se na probleme koje su stvarali stalni talasi političkih izbjeglica. Sačinjavali su ih mahom Poljaci, Mađari, Jugosloveni, Rumuni i ostali. U toku protekle tri sedmice pristiglo ih je preko devet hiljada, pisao je.
Poslednjeg dana jula 1945. godine Državni sekretar dostavio je Haroldu Titmanu notu u kojoj se zahtijevalo da savezničke vlasti omoguće Misiji za pomoć posjetu logorima koji su se nalazili u Dolu, San Vitu, Borovnici i drugim mjestima u Jugoslaviji. Zahtjev se pravdao molbama upućenim Svetoj stolici da pošalju misiju u navedene logore kako bi se utvrdilo stanje i uputila pomoć onima koji su bili zatvoreni u njima. Pomoć se nalazila na raspolaganju tršćanskom biskupu, koji je želio da je odmah dostavi tamo gdje je bila potrebna. Sličan zahtjev uručen je britanskom ambasadoru Frensisu Osbornu.(NASTAVIĆE SE)