- Piše: Magda Peternek
Znam da Đekna još nije umrla, i znam da ne znamo ka’ će. Isto tako vrlo dobro znam da još niko nije uspio da pobjegne od sebe, a znam i da nikada neće ni uspjeti.
Čudna je živuljka to čeljade. Vazda hoće tamo gdje nikad ne može stići. Uteći od sebe, ugledati svoja leđa nisu mogli ni oni najbrži, a bogami ni oni kojima je hvatanje krivina glavno i jedino zanimanje. Kako god, mrtva trka na sve staze. Bez obzira na to što se na taj cilj nikada nije stizalo, niti će ,,bježanija’’ je jedna od glavnih osobina današnjeg ,,trkača’’.
Hoće ,,pobegulja’’ tamo, odakle bi sve drugo i sve druge da vidi, osim sebe i svog jedinog ,,ja’’. Umislila ,,pobegulja’’ da se skrivanjem i lažima istina može nasamariti. Nabildovala lažne osmijehe, pa bi tako vještačka i plastična da okrene lice prema suncu. Sjenku bi svoju ova nespretna i nesretna kukavica, da može ikako, da pretekne. Ma, da može nekako da je poklopi, da je spljošti, u zemlju da je satjera. Kako bi rado ova ,,ptica trkačica’’ kao noj zabila glavu u pijesak, a da joj zadnjica dio puta vidi. Sve bi dala ova ,,šampionka’’ da može nekoj drugoj sebi pokloniti pobjednički pehar, pa ga dići uvis, iz inata onoj prvoj i pravoj što joj se u duši guši. Izašla bi ,,pobegulja’’ iz svoje kože da ikako može, makar je i poderala. Jurila bi ona i glavom bez obzira, samo da stigne tamo gdje niko nije stigao. Rušila bi i znakove pored puta, pa ne bi u svojoj mrtvoj trci ni okrenula glavu na Andrićeve riječi ,,Vazdan kao da bježiš, premda znaš da bježanje ne donosi spas. Bježanje je hod unazad. Od sebe ne možeš pobjeći. A, kad već ne možeš od sebe pobjeći, zastani. Pogledaj lijevo i desno. Shvatićeš, ako dobro pogledaš, da nisi ovdje između neba i zemlje samo sebe radi’’.
Ne dopiru ove blagotvorne riječi nade i upozorenja do samoljubljem i kukavičlukom ispunjene ,,pobegulje’’. Ne zna ona da su mnogi na tom uzaludnom putu bježanja, prije svega, izgubili sebe. Gazila bi ona preko drugih ne mareći za njihove duše, samo da se može dokopati neke tamo sebe, one što je nikad srela nije. E, da može, kako bi joj s apetitom prećutala odakle dolazi i kako bi joj samo zamazala oči šepureći se ,,novim ruhom’’. S uživanjem i ponosom bi se, da može, ova ,,heroina’’ okitila tuđim perjem. E, da može na vrh brda bi se popela pa viknula da je stigla i da je sebi utekla! E, da može, ali ne može! Uzalud se ,,pobeguljo’’ trudiš, uzalud ,,treniraš’’, uzalud se batrgaš. Ne možeš ni makac, pa to ti je! Ako opet kreneš u taj pohod besmisla, na isto ćeš mjesto stići. Usred svoje muke. Nego, za početak se ti, onako prsa u prsa, suoči sa sobom. Ispričaj pošteno sebi kakvi te jadi muče. Ošamari slobodno svoj kukavičluk, unesi mu se u lice. Priznaj greške, samo tako pronaći ćeš onu pravu iskrenu sebe. Pobjeći je najlakše, najteže je ostati u sebi.
Zato, dragi moji, bez vrdanja i bez ševrdanja. Nema nam boljeg druga, ni saborca od onog ratnika u nama. Borite se. Ja tu bitku ne napuštam. Ni ja, ni moj bič. Jer bježanje od sebe je kič.
(Autorka je pjesnikinja)