- Piše: Čedomir Antić
Evropski komesar Johanes Han posjetio je Podgoricu i sve što je rekao bilo je već viđeno i ranije rečeno. Nova strategija EU biće, to je već izvjesno, nova mantra vlasti u Crnoj Gori, a bez mnogo sumnje i u Srbiji. Da li je iko od političara, novinara i uopšte zainteresovanih čitao dokumente EU? Ako već nikoga ozbiljno ne zanima birokratska skribomanija, mogli bi makar da se prisjete ranijih obećanja: od Soluna 2003. sve naovamo... Sjetimo se Van Rompeja, od prije nekoliko godina. Velika obećanja i najave uključivanja Crne Gore su već tradicija.
Posebno je bio zanimljiv istup premijera Duška Markovića. On je kao posebnu prednost Crne Gore naveo kako je ona sigurna na svom putu. Mislio je valjda da tako denuncira svoje nesrećne susjede – Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i, možda, Makedoniju, kojima je zajedničko to što su u većoj mjeri demokratske i što brane svoj identitet i zemlje. Za razliku od njih, Crna Gora ima režim koji je važniji i nekako „širi“ i od države i od građana.
Zanimljivo je kako evropske birokrate lako i brzo iznose ocjene koje odgovaraju interesima njihovog radnog mjesta, a ponekad i države iz koje su potekli. Niko da spomene zašto EU govori o proširenju do 2025. godine? Riječ je o razdobljima strategije i periodima finansiranja. Budući da će sledeći budžet EU – sedmogodišnji – biti donesen tek 2020. izglednija perspektiva je 2027. godina. Vlasti Crne Gore, međutim, računaju čak na dublju neobaviještenost građana. Kao da se ne sjećaju kako smo svi bili svjedoci višegodišnjeg nadmudrivanja nacionalnih vlada država članica EU oko svakog važnijeg koraka neke države prilikom pristupanja. Odluka birokratije u Briselu nije bez značaja, ali nije presudna i nije razlog za ovoliku proslavu. Sjetimo se kako je oko ulaska Crne Gore u NATO doslovno svaki američki kongresmen pojedinačno mogao da zaustavi i odloži čitav proces.
Uvijek sam mislio da je Evropska unija, između ostalog, i skup vrijednosti. Zašto onda uoči predsjedničkih izbora u Crnoj Gori i izuzetno važnih izbora za upravu u Gradu Beogradu izlaze sa ovakvim najavama koje ne znače ništa drugo do jeftine izborne slogane za autokratske vlasti? Prije šest godina u Briselu su Tomislavu Nikoliću čestitali izbornu pobjedu nekoliko sati prije zatvaranja biračkih mjesta. U to vrijeme ova čestitka imala je značaj zato što je podstakla dio naših najsiromašnijih i od života ponajviše unesrećenih glasača da požure, ostvare svoje pravo i izvrše dužnost prema pobjedniku.
Han govori o tome da opozicija treba da prekine bojkot skupštine?! Toga zaista nema u demokratskim evropskim državama. Ali, da li je Đukanovićeva Crna Gora demokratska? Da li je ona evropska u smislu vrijednosti koje Brisel, mada ne više tako glasno i jasno, ipak promoviše?! Koliko je u EU političara stavljeno van zakona i otjerano na sud zbog navodnog državnog udara? Koliko je političara poput Andrije Mandića, Slavena Radunovića i Milana Kneževića progonjeno na osnovu izmišljenih i falsifikovanih dokaza? Kolikom broju evropskih političara je oduzeto državljanstvo kako što je to bio slučaj sa Predragom Popovićem? Koliko njih je vrijeđano i gonjeno kao Nebojša Medojević? U Ukrajini je u toku građanski rat u kome su već izginule hiljade ljudi, pa uprkos svemu ne čujemo za ovako sistematski, maliciozan i maligni progon.
Hanu je neprijatan taj bojkot. Možda bi želio da u njegovoj Austriji parlament javno osuđuje odluke suda, kao što je nedavno učinila Skupština Crne Gore?! Ta invalidna, režimska većina oglasila se grdeći odluku Osnovnog suda u Podgorici da Goran Đurović u roku od osam dana bude vraćen na mjesto člana Savjeta RTCG. Možda je idealni političar za Austriju crnogorski ministar koji i zvanično prima dvije plate?!
Po čemu je danas Crna Gora već članica EU? Premijer Marković se dičio spoljnom i bezbjednosnom politikom. Svaka mu čast! Solidariše se sa svakom imperijalističkom i zavojevačkom odlukom Brisela. Divno. Sankcioniše Rusku Federaciju. Domišljato. To nikada niko u Crnoj Gori nije radio. Ali, hajde da kažemo da je riječ o vizionarima i inovatorima. Gdje je ta odlična dobrosusjedska politika? Da li su riješeni granični sporovi sa „Republjik Kosova“, nepriznatom paradržavom koju je Đukanovićev režim priznao među prvima u svijetu? Nisu. Ima li rješenja za granični spor sa bratskom Republikom Hrvatskom? Nema. Kako može biti dobrih odnosa sa Bosnom i Hercegovinom kada je srpski narod, koji je u BiH suveren, obespravljen u čitavoj Crnoj Gori? Konačno, ako je zvanična Podgorica u nekakvom saučesništvu sa Vučićem i Dačićem, to ne znači da smo mi ovdje zaboravili da je Đukanovićev režim obespravio četvrt miliona naših građana (uglavnom Srba, ali ima tu i Crnogoraca, Bošnjaka i Muslimana), koji su istovremeno građani Crne Gore. Misli li Marković da je dobrosusjedska politika odnos njegove vlade prema crkvi, istoriji, Kosovu i Metohiji, svoj braći našoj...?
Mi možda treba da pristupimo Evropskoj uniji. Han i bratija svakako treba tek ponovo da postanu „Evropa“.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)