Piše: Marko Kovačević
Čuveni španski spisatelj Migel Servantes je prije nego je napisao svoje načuvenije djelo bio uhvaćen od strane čuvenih gusarskih bandi koje su krstarile Sredozemljem i, kako kažu, zatočen u Ulcinju punih pet godina.
Upravo se tu rodila ideja o maštoglavom hidalgu Don Kihotu i njegovoj fikciji, koju je Servantes imenovao po gradu u kom je tamnovao, Dulsineji od Toboze. Ovaj zaludni, ali ipak plemeniti vitez spašava se od dosade života fantazmagorijom da čini velika djela za svoju ljubu Dulsineju. Sa njim u susret mnogim uobraziljama kreće i čuveni Sančo Pansa sve zbog obećanja koje mu je Don Kihot dao, da će biti guverner ostrva.
Naravno, ovo šturo podsjećanje na jedno od najboljih djela svjetske književnosti ima za cilj da ukaže na to da je Crna Gora pogodno tle za fiktivne rabote. Tako imamo razna priviđenja kako državnih neprijatelja tako i čuvara države. Kako je vlast u Crnoj Gori sklona pravljenju loših pandana u raznim sferama, tako imamo i loš pandan Don Kihotu koji je na čelu države. Pogađate, to je (d)on.
On je kao i Servantesov lik Don, ali više u sicilijanskom kontekstu. I kao što Kihot u svom ludilu od krčme vidi dvorac i naš Don tvrdi za krčme da su dvorovi, od opozicije pravi trgovce iz Toleda koji vrijeđaju glavni lik njegove fantazmagorije. Kihotu je to Dulsineja, za Dona je to hiljadugodišnja državnost. I kao što je Dulsineja u stvari samo Aldonsa Lorenso, prosta i obična djevojka iz susjednog sela, tako je i hiljadugodišnja država u stvari naša zemlja u kojoj živimo, a ne uobrazilja Mila Đukanovića koja bez njega ne može da živi i postoji.
Ipak, dok Don Kihota odlikuje nevjerovatna plemenitost i spremnost na žrtve za dobrobit čovječanstva, našeg Dona odlikuje spremnost da sve priloži na žrtvu kako bi sačuvao sebe, sliku o sebi koju stvara, vjetrenjače koje nisu divovi već vlasništvo njegovog sina, iako bi trebalo da su svih nas. Kako bi sačuvao mogućnost da nas, zavedene maštarijama o ugroženosti države, i dalje krade, ruši i uništava ubjeđujući nas da kao Don Kihot i mi treba da umjesto stvarnosti vidimo slike njegove mašte koje za nas osmišlja. Da umjesto ugašenih fabrika vidimo dvorce, umjesto lopova državotvorce, umjesto naših uništenih života vitešku borbu protiv onih koji su krenuli na našu malu državu i njenu hiljadugodišnju istoriju.
I naš Don ima svoga Sanča Pansu, tj. njegov loš pandan. I njemu je kao i Servantesovom liku obećano da će biti guverner. Svjestan je ludila svog gospodara, ali ga ne napušta sve zbog obećanja koje je dobio. U strahu da bi mogao da ostane bez obećanog, počeo je i svadbi da se plaši, pa nam i on nudi Don Kihotov vizir kroz koji svatovi izgledaju kao jurišnici na državu.
Perfidni Don od Montenegra smišlja sve ove fantazmagorije, vrlo svjestan koliko su daleko od realnosti, da bi nas udaljio od stvarne slike stanja zemlje i nas koji u njoj živimo. Don Kihot koristi svoju maštoglavost da pobjegne od dosade uređenog života jednog idalga koji ima vremena da čita viteške romane nalazeći u njima neki viši cilj koji mu nedostaje. Don od Montenegra nam nudi ,,viši cilj’’ da mi ne bismo tražili uređeniji život i ugrozili mu bogatstvo u kom uživa, a koje je od nas oteo. To je mnogo opasnija opsjena od one kojom je plemeniti Alonso Kihano pretvorio sebe u Don Kihota. Ovom opsjenom on je sebe pretvorio u vlasnika Crne Gore, koju parča, prodaje i radi od nje šta hoće i kako hoće. I dok je on predstavlja kao Dulsineju od Toboze, ekonomskog lidera u regionu i najavljuje razmah preduzetništva, Crna Gora je u stvarnosti država koja ne funkcioniše. Država čije su institucije zarobljene i koja ne rješeva probleme svojih građana. Mi nećemo fantazmagorije, mi hoćemo državu koja rješava probleme svojih građana. Mi hoćemo Crnu Goru koja radi i koja živi od svog rada. I zato ćemo crnogorske zle verzije Don Kihota i Sanča Panse poslije 16. oktobra poslati da u spuškoj tamnici pišu o svojim viteškim storijama u kojima oni štite državu, a mi ćemo za to vrijeme da radimo i živimo kao normalni ljudi. Realnost ili fikcija? Mi ili (d)on? Glasajmo za nas.