PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Među prvima koji se pobunio protiv neobjektivnog prezentovanja i opisa krupnih događaja i ličnosti u njima od strane vladajuće dinastije Petrović i njihovo samoisticanje, kao i svoga kraja, a minimiziranje drugih, bio je brigadir Bajo Bošković, član Senata Crne Gore i Brda. On je zahtijevao da se iznosi istina, kako pojedinačna tako i kolektivna prema konkretnim zaslugama, bez obzira na to da li je neko Crnogorac, Brđanin, Hercegovac ili drugi i da aršini budu isti, bio on seljak ili glavar. Kako je brigadir Bošković uvidio da knjaževi dvorski „kreatori istine” brojne događaje i ličnosti tendenciozno opisuju, onako kako odgovara „gazdama” i da su takvi prikazi lišeni objektivnisti i autentičnosti, on uoči Hercegovačkog ustanka ovlašćuje Maksima Šobajića, kao jako obrazovanog i moralnog čovjeka, da o tim predstojećim događajima slobodno piše i opjevava ih „ni po babu ni po stričevima”. On mu je pritom saopštio: „Tebe ostavljam slobodna, kao pisca-pjesnika, mi boljega nemamo. Ti možeš obijati od boja do boja đe ti je volja, da sastavljaš junačke pjesme ni za čiju ljubav, ni za interes, no svakom plemenu kao i svakom junaku sve pravu istinu kako ko zaslužuje, bio on Crnogorac ili Brđanin, Hercegovac ili ko bio, prostome junaku kao i glavaru... Brdsko se junaštvo do sada gomilalo na Katunjane i druge Crnogorce. A po danas ne damo tako kad već i mi umijemo da pišemo i da pjevamo. Pa ako te ko od Crnogoraca napadne za to sam ja odgovoran, za sve što je istina u tome”.
Maksim Šobajić je tvrdio da se u opisu događaja držao istorijskih činjenica i objektivnosti, što mu je kvarilo „pjesničku fantaziju za ljepši ures i nakit pjesama”. Kada su Maksimu Šobajiću pjesme bile u rukopisu, mnogi su imali uvid u njih i pohvalno se izrazili o njima kao vojvoda Božo Petrović, vojvoda Šako Petrović, vojvoda Đuro Petrović i dr. Međutim, pojedini nikšićki komandiri kao Boško Martinović, Baćo Mićunović, Jovan Vukotić, ali i neki serdari i perjanici bunili su se na svoju ulogu koju im je Šobajić namijenio u pjesmama i prijetili mu osvetom, ako im ne „popravi spomen u pjesmama”. Jedan od njih komandir Boško Martinović se zbog toga žalio knjazu Nikoli „da neće nositi oružje ako pjesme Šobajića ostanu onakve kakve su, na lično poniženje njegovo i na porugu Katunske nahije”. Od tada počinje hajka protiv Šobajića, koja je sa prekidima trajala narednih nekoliko decenija, sve dokle se Šobajići nijesu iselili iz Crne Gore i život nastavili u Srbiji, gdje su bili lišeni dotadašnjeg šikanirana i tamo bili izuzetno uvažavani, pa su postali ugledni i istaknuti kulturni stvaraoci, kojim poslom su se bavili i u Crnoj Gori.
Nad Šobajićima u Nikšiću je od strane grupe nikšićkih komandira (Katunjana) pored ucjena i spletki, koje su im činili, pokušana i fizička likvidacija. Njihove kuće su bile opsadirane vojskom, sa ciljem da ih oružanim putem uklone iz grada. Kako Šobajići nijesu uspjeli da mirnim putem uruzume komandire kabadahije da oni ne rade samo za svoje dobro, nego i za dobro grada pomažući nevoljnike, ulažući svoj imetak u razvoju prosvjete, kulture, doniranju crkvama i sl, bili su prinuđeni da na silu odgovore silom ako budu napadnuti.
Braća Šobajići su od sedam famoznih komandira, koji su bez obrazloženja donijeli odluku da ih protjeraju iz Nikšića, tražili za to pismenu presudu sa obrazloženjem, a da će se zbog njihovog ponašanja žaliti knjazu. Na to su im oni rekli da pismenu presudu neće dati, a da „ne mare za njihove žalbe”, nego da odmah napuste Nikšić „da vas vojska ne bi pregazila i razgrabila sve što imate”. Kako su uvidjeli da komandiri neće odustati od nauma da ih istjeraju iz Nikšića, Šobajići su se zabarikadirali u kući i spremili se da oružjem brane svoju čast i kućni prag. To su saopštili i izaslanicima komandira koje su poslali da ih poslednji put upozore da odmah napuste Nikšić, a ako neće napašće ih oružanim putem, ali braća se nijesu zaplašili, već iskazali svoju hrabrost i odlučnost, saopštavajući da vlast tih komandira ne priznaju za zakonitu: „O Đorđija i Obrade, hajte kažite vi toj vlasti koja vas je na nas poslala, da mi nju ne priznajemo za zakonitu vlast ovoga grada, no njihovu vlast smatramo za nasilje i tiraniju, pa ako hoće da izvrše svoju presudu neka izađu na megdan, mi smo se pripremili za krvavi doček i evo Šobajići neće da bježe”.
Maksim Šobajić je naročito isticao da mu je ovaj napad na njihovu kuću i dešavanja u vezi sa tim teže pao od svih drugih životnih nedaća kroz koje je ova porodica prolazila, kao i od 13 velikih bojeva i više manjih kroz koje je do tada vojevao.(Nastaviće se)