Gradska opština Tuzi je u 2017. godini postala prošlost, u novu godinu ulazi sa novim statusom, kao Opština u sklopu Glavnog grada, a nadaju se da će iz nje izaći kao samostalana. To je najznačajniji politički događaj u protekloj godini u Podgorici. Za običnog građanina, zbog kojeg se to navodno sve i radi, to nije donijelo nikakav boljitak.
Građani traže bolju situaciju u poljoprivredi, razvoju turizma i izgradnju kapitalnih objekata poput vrtića, zelene pijace i osnovne škole. Traže nova radna mjesta od kojih bi mogli da žive, a ne krpljenje asfalta, nove sijalice i poneku česmu...
– Jedino što se u Vranju radilo je krpljenje rupa koje su iz vlasti predstavljali kao nešto veoma značajno, pa se pitam kako bi bilo da mi njima tako zakrpimo odijela za parlament. Mislite da bi pošli tako- ne bi nikad, e ne bi ni mi prolazili zakrpljenim ulicama da ne moramo, ali nemamo izbora. Nama treba punopravna opština, da budemo domaćini svoje kuće, a ne drugi da nam komanduju. Kad to budemo imali onda možemo očekivati i bolje uslove za život. Ovdje ljudi vole da rade, bave se poljoprivredom, a imamo i sve uslove za razvoj turizma, lova i ribolova, ali sve to ostaje po strani zbog obećanja da će sagraditi ovo ili ono a od toga ne godinama nego decenijama nema ništa. Kad ovi što su na vlasti kod nas shvate da su oni samo pioni, a mi građani rezervni igrači, možda i uvide do čega su nas dovele pa nađu način i da nas izbave- poručuje Semir Frljučkić ugostitelj iz Vranja.
Iako 2017. godinu pamti po lošem stanju u poljoprivredi, uništenim lubenicama i najavama za blokadu magistralnog puta Valentino Junčaj iz Dušića ističe da u 2018. godini može samo da poželi bolju situaciju za koju već dobijaju najave iz resornog ministarstva.
– Očekujem pozitivnije stvari za poljoprivredu jer je to budućnost Malesije. Možemo i vrijedimo dosta samo još da nam to uvaže oni koji nama vladaju. Dobili smo u selu nešto malo i asfalta ali bih najviše volio da imamo vrtić, da regulišemo saobraćaj u centru Tuzi i da konačno dobijemo Lovačko društvo Malesija – poručio je Junčaj.
Da svi koji misle dobro Malesiji, treba da se fokusiraju na unapređenje poljoprivrede, pa tek onda turizma i otvaranje fabrike, poručila je Muzafera Orahovac iz sela Vladne.
– Od kako sam prije 30 godina napustila zgradu Titeksa, ništa se promjenilo nije. Obećavali su pijacu na mjestu gdje je srušena ta zgrada nismo je dobili. Kao ekonomista i tkač po struci voljela bih više nego išta da se vrate ti stari zanati pa možda i u Tuzima da se otvori neka fabrika tekstila jer to ne postoji u cijeloj Crnoj Gori. Time bi dobili nova radna mjesta i više volje za životom- kaže Orahovac.
Radovan Nikčević iz Vranja bi pak najviše volio da u 2018. godini ponovo profunkcionišu mjesne zajednice, da ima neko da bude na usluzi građanima.
– Radilo se u prošloj godini, nije da nije ali je sve to vezano za krpljenje ulica, ugradnje sijalica, izgradnju vodovodne mreže... Nije izgrađen nijedan kapitalni objekat ali to ove godine i nije bilo obećano, volio bih kad bi se izgradio vrtić prije svega, pa onda pijaca, kružni kod Katoličke crkve i možda najvažnije zaobilaznica oko Šipčanika jer je u Tuzima vikendom kolaps u saobraćaju–kaže Nikčević.
Ni za mještane sela Krševa 2017. godina nije bila ni malo dobra, kaže Anton Nikaj.
– Nismo se izborili ni da rekonstruišemo seosku školu a toliko smo se trudili, ne postoji institucija na državnom i lokalnom nivou da je nismo upoznali sa tim problemom. Volio bih da u 2018. godini za predsjednika opštine dođe Nik Đeljošaj jer jedino vjerujem da bi nam on mogao pomoći i da će brinuti o svim građanima podjednako – kazao je Nikaj.
Ipak, za Bajrama Liboju koji preko deceniju radi na pijaci u Tuzima je najbitnije da radi.
– Sve što želim je da radim, ništa drugo. Volio bih kad ne bih morao da se borim više sa vanpijačnim prodavcima jer su nelegalni ali izgleda da je to neizbježno. Mislim da kad ne bi mješali politiku u sve da bi nam bilo puno bolje. Eto promjenismo i staatus a vjerujte da običan čovjek ne zna šta to znači, možda samo oni koji su to predložili- kaže Liboja.S.R.
Kako izboksovati vrtić
Da je za jednu majku najbitnije stvoriti uslove za život i rad omladine u svom kraju, mišljenja je Amina Otović, domaćica, majka petoro djece.
– Od svega što se obećava voljela bih samo vrtić da dočekam i da mi djeca nađu motiv da ovdje rade i stvaraju da ne vape za inostranstvom i bijegom za boljim životom– iskrena je Otović.
Njen sin Aldin ima samo jednu želju, da uspije u boksu i upozna Dejana Zlatičanina.