-Piše: Milan Mišić
Na kalendarskom razmeđu uvijek se gleda unazad ne bi li se sagledalo šta je ispred. Godina koja je upravo prošla ne daje mnogo osnova za optimizam u pogledu one koja je pred nama, pa je zato najrealnija novogodišnja želja da 2018. ne bude gora od 2017, ali ni bolja od 2019.
Ako je pesimista ,,obaviješteni optimista”, da pogledamo kakvi su temelji za Novu godinu postavljeni u staroj. Uticajni, i u svakom slučaju kompetentni američki Savjet za međunarodne odnose, u svojoj, desetoj po redu procjeni rizika koja se objavljuje u drugoj polovini decembra, za 2018. navodi 30 prijetnji po globalni mir i stabilnost – osam više nego u 2017.
Šta je to što bi moglo da pođe zlo i naopako dok budemo savladavali sopstvene svakodnevice u idućih 365 dana, ne kad je riječ o ličnim problemima (ima li nekoga da ih nema), nego o onim globalnim, čiji smo uglavnom nijemi svjedoci, a ne daj bože da budemo i nevoljni učesnici?
Na prvom mejstu je vojni konflikt između SAD i Sjeverne Koreje u koji bi neizbježno bile uvučeni i susjedi, dakle Kina, Rusija, Južna Koreja i Japan. Pošto zemlja Kim Džong Una nema druge adute sem svojih nuklearnih bombi, nije teško zamisliti na šta bi to izašlo.
Ništa manje vedar je i scenario oružanog sudara između Amerike i Irana, u kojem bi neizbježno učestvovale i regionalne sile kao što su Izrael i Saudijska Arabija, zatim Turska i Liban, s izgledima da novonastali metež zapali cio Bliski istok.
Prijetnja je i neki ozbiljan udar sajber terorizma – državni ili inokosni hakeri danas su u stanju da unesu veliki poremećaj u finansijske i energetske sisteme, a svjetski sajber rat svih protiv svih, bez ikakvih pravila, a po principu da svako provaljuje u mjeri u kojoj može, uveliko je u toku.
Nije isključen ni neki spektakularni klasični teroristički napad, a na spisku su i teoretski moguć sukob Rusije i NATO zbog Istočne Evrope, kao i rat u Južnom kineskom moru gdje se nekoliko malih i velikih sila (Kina, Japan, Južna Koreja) spori oko granica…
Novogodišnje raspoloženje u ovom pogledu je tmurno i pritom nema vajde od bezrazložnog optimizma. A treba imati u vidu i da su nam mozgovi tokom evolucije formirani tako da, zbog preživljavanja, više pažnje okrećemo prijetnjama i opasnostima, da budemo na oprezu čak i kad nas sve upućuje da budemo spokojni i opušteni.
Tome danas doprinose i mediji koji neprestano sipaju ulje na vatru: odnos loših i dobrih vijesti na naslovnim stranama i u udarnim vijestima na globalnoj skali je sedam prema jedan.
Sve ovo, međutim, ne znači da nema mjesta za ,,inteligentni optimizam”, onaj koji ne zahtijeva da stavimo ružičaste naočare, nego da samo sveobuhvatno sagledamo ,,kud plovi ovaj brod”.
On, naime, nije samo u burnim vodama. Po svim objektivnim mjerilima, svijet se u poslednjih nekoliko decenija promijenio – nabolje. Sve više ljudi na sve više mjesta bolje živi. Produžavanje očekivanog životnog vijeka je planetarni fenomen, dok projekcije pokazuju da će broj pripadnika globalne srednje klase – onih koji pristojno žive od svog rada – sa 1,8 milijardi koliko ih je bilo 2009, za sledećih 12 godina porasti na 4,9 milijardi.
Broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu sa dva dolara (ili eura, svejedno) dnevno u postojanom je padu: prije tri decenije tako je preživljavalo oko 35 odsto žitelja planete, a danas ih je tek nešto preko osam odsto.
Iako se govori o ,,sukobu civilizacija” (pri čemu se misli na nekompatibilnost dva svijeta, hrišćanskog i muslimanskog), činjenice govore suprotno: da se civilizacije sve više preklapaju. Jeste da je poslednjih godina u redove Islamske države stupilo oko 30.000 boraca koji su stvarna prijetnja, ali u cijelom svijetu danas je 1,6 milijardi muslimana među kojima je velika većina sklonija integraciji i spremna da se suprotstavi džihadističkoj ideologiji.
Dok se govori o novom hladnom ratu (sa nostalgičnim podsjećanjima da je stari, sa ugrađenom ,,ravnotežom straha” bio bolji), ne treba smetnuti s uma da je današnji poredak ipak zasnovan na izvjesnim pravilima. Nuklearnog oružja danas nema manje, ali ima više mehanizama za sprečavanje njegove upotrebe.
U ekspanziji je populizam koji je srozao autoritet (ali ne i vojnu moć) najveće sile, ali stari mehanizmi za sprečavanje katastrofe nisu demontirani. Zemlja u globalnom usponu, Kina, ostaje posebna kultura, ali se ne sukobljava sa Zapadom, nego sarađuje i sa njim se takmiči po njegovim pravilima, pri čemu su najveći ujedinitelji kapital i tehnologija.
Nema, dakle, razloga da se dijelimo na optimiste i pesimiste: razlika među nama, uostalom, nije u tome kako gledamo na svijet, nego kako se s njim nosimo. To je možda najbolje definisao američki profesor Džil Stern, riječima da i optimisti i pesimisti doprinose društvu, ali da su podijelili uloge: dok je optimista izumio avion, pesimista je napravio padobran.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,, Politike’’)