-Autor: Marija Ratković
Učeći filozofiju najviše sam voljela kada se studenti zapale oko etičkih problema. Sjetimo se problema pokvarenog voza koji će zavisno od skretničara ubiti jednu ili više osoba. Dok studenti listom odgovaraju da bi na mjestu skretničara spasili pet, a žrtvovali jednog, situacija se mijenja kada tog jednog moraju lično da gurnu s mosta, a postaje dramatična kada je taj koga treba žrtvovati za opšte dobro bliski srodnik skretničara. Poznajem svega nekoliko moralno rigidnih osoba koje bi zaista spasile svijet žrtvujući svog prvorođenog sina. Svi oni imaju kompleks Boga i usrdno se molim da nikada ne budu u ulozi skretničara kada smo ja ili neko moj na šinama. U studentskim raspravama obično ostane sve na raspravi i lupetanju, ali u životu nije tako.
Nedavno je jedna djevojka na društvenim mrežama šerovala slučaj ničije bebe u Tiršovoj. Ozbiljna moralna dilema, da ne kažem i veliki logički problem kasnog kapitalizma. U toj dilemi Anka Antić je djevojčica sa hidrocefalijom koja je bez roditeljskog staranja i živi u domu u Zvečanskoj, a sada se liječi u bolnici, userava se u pelene, krvari jer nema nikog da joj drži vaticu posle vađenja krvi i dugo plače. Ne dobija dovoljno pažnje i to je alarmiralo majke ostale djece koje se pitaju šta da se radi sa djevojčicom.
Da zaoštrim vježbu iz etike. Postoji djevojčica koja nikada neće biti ,,normalna” ili ,,potpuno zdrava” i nema bliske rođake, staratelj joj je država. Tranzicioni medicinski sistem joj pruža nedovoljno pažnje, jer je ona ,,državna”, što se percipira kao ,,ničija”, medicinsko osoblje i ostali pacijenti vide tu nepravdu i reaguju, ali to nije dovoljno da bi se bilo šta promijenilo, ni za djevojčicu ni uopšte u državi. Postavlja se pitanje da li neko treba da učini napor i interveniše, ko, kako i zašto?
U mom otvoreno socijalističkom sistemu vrijednosti (u smislu narodni, zajednički, svačiji, a ne ničiji) tu se pojavljuje zdravstveni sistem i rješava stvar. Iako sve članice i članovi društva ne doprinose na isti način, svi jesu država, a (socijalna) država je snažna onoliko koliko se brine o najranjivijim društvenim grupama. Po mom mišljenju, u slučaju bolesne djevojčice sa hidrocefalijom koja plače, dužnost je države (ljekara i sestara u bolnici) da djevojčica bude na suvom i čistom, zbrinuta i nahranjena, i u bolnici i u domu za nezbrinutu djecu. To ne znači da će imati puno igračaka i muzičku vrtešku iznad kreveta, kao djeca rođena u dobrostojećim kućama srednje klase, ali znači da neće izazivati plimu sažaljenja i apele za pomoć na internetu, dakle minimum. Prosti minimum egzistencije djevojčice koja nema perspektivu da postane uvažena članica društva. Nikada.
Kako se ova vrsta problema rješava u kapitalizmu uz koncept privatne svojine, pogotovo svojine nad djecom? Kada se sve dobro, lijepo i zdravo, pravedno ili nepravdeno raspodijeli, ostatak koji niko neće ostane državi. Tako je sa čišćenjem snijega, penzijama i napuštenom djecom sa smetnjama u razvoju. Mene zanima na koju stranu skrenuti voz tako da djevojčica ne bude žrtvovana, iako ne pripada većini za čiju se dobrobit borimo, a nije ni nečija rođaka koja bi probudila nepotizam ili staro dobro dobročinstvo.
Ključno je pitanje kome se obraćamo. Neozbiljno bi bilo reći da u 2017. treba da se organizovano obratimo Bogu, iako je taj predlog za nas vjerujuće najsmisleniji od svih. Da li apelujemo na dobročinstvo? Zar to u najmanju ruku nije moralno fleksibilno u uslovima razvijenog kapitalizma? Jedan meme kaže: Socijalizam ne može da uspije, jer su ljudi previše sebični, ali hajde da bijedu unutar kapitalizma rješavamo dobročinstvom, jer ljudi su ipak široke ruke, hoće da pomognu. Jeste, da. Sjetimo se Olivera Tvista, djevojčice sa šibicama ili Sonje Marmeladove – svi su oni bili djeca nevoljnici u kapitalizmu.
Da li apelujemo na profesionalnu etiku? Da li Hipokratova zakletva ima smisla u uslovima prosječne plate u Srbiji? Da li je medicinskim radnicama i radnicima stalo do ničije djece kada ih kod kuće čekaju nečija djeca, njihova djeca koja hoće nove patike i rekreativne nastave i roditelje koji ih ponekad pomaze i poigraju se sa njima? Da li da se uzdamo u poslovični egoizam ljekara i njihovu neutaživu želju za postignućem zbog koje će učiniti čudo i učiniti da djevojčici lakne. Da li smijemo da pomislimo da medicinske sestre imaju ,,prirodnu” želju za brigom i njegom, koje su u svim društvima feminizovane, ili smo svjesni da one ni izbliza nisu dovoljno plaćene da u smjenama od 12 sati maze ničiju djecu koja nikada neće odrasti.
Da li se obraćamo socijalnim službama? Ili nekom bogatom ktitoru koji bi umjesto trofejnom sportskom klubu ili ekipi mladih matematičara odlučio da pomogne bolesnoj djevojčici sa hidrocefalijom, koja ne dijeli ni misiju ni viziju ni osnovne vrijednosti sa nekom uspješnom firmom. Nemam pojma kako bi izgledala kampanja koja bi motivisala uspješne biznismene da se pozabave temom neuspješne i bespomoćne ničije djece. Nemam pojma koja etička rasprava rješava ovaj problem.
Između redova svakom je, bez znanja logike i političkih prilika unutar kapitalizma, jasno da kapitalizam nema interesa da pomaže nezaštićenim, beskorisnim i slabim jedinkama koje ne doprinose i neće doprinositi bilo čemu na bilo koji način. Jasno je da svi koji ne rade, ne plaćaju porez, ne osvajaju medalje, nemaju viralni potencijal ili prosto ne pripadaju nikome treba da umru, odnosno spontano i bešumno nestanu. Samo me zanima zašto ovdje, za razliku od fašizma, nema transparentnog načina da se takvi ljudi direktno odstrane iz društva. Kako da ugledamo ko će gurnuti djevojčicu s mosta da bi spasio svijet?
Kapitalizam u demokratskom duhu pušta ničije ljude da polako (od)umiru od bolesti ili u trivijalnim mukama kao što su sopstvena go.na, krv ili suze, naočigled drugih koji vide tu nepravdu, ali nemaju dovoljno snage da se sa njom sami uhvate u koštac. Obični, ni po čemu zlobni ili naročito loši ljudi, sve su više zastrašeni i sve više denunciraju, odbacuju i zanemaruju slabe, beskorisne i ranjene među sobom, kako njih same društvo ne bi identifikovalo kao gubitnike i građane nižeg ranga i kako bi izbjegli da sami postanu žrtve diskriminacije.
Razumijem sve roditelje koji su ostavili djecu sa smetnjama u razvoju, razumijem i medicinske sestre koje dreknu ako nečija majka pokuša da pomazi ničije dijete, jer ,,ko će ga maziti ako se na maženje navadi”, razumijem da nema dovoljno majki ni sestara da izmaze i utješe svu uplakanu djecu razvijenog kapitalizma. Razumijem sve to, samo me zanima, pošto već suzama, stradanjem i novcem plaćamo sistem koji je daleko od harmonije, kada će se on pobrinuti da ničija djeca postanu nečija i ko tačno, kada i kako reaguje kada ta djeca plaču ili krvare. Šta očekujemo od države koja dopušta da bolesna i ničija djeca leže usrana i uplakana, ili šta država očekuje od nas nakon što vidimo koliko je nije briga za bolesnu i uplakanu i ničiju djecu? Jer kao što smo već apsolvirali na časovima lektire: dok još imam vremena žurim da se ogradim i odreknem sistema koji ne vrijedi jedne suzice ni samo onog jednog izmučenog djeteta. Amin.
Peščanik.net