Na estradi važi za omiljenog kolegu, među vlasnicima klubova za velikog radnika, ima publiku koja je dokazala vjernost na mnogobrojnim koncertima, pa i u čuvenoj beogradskoj „Kombank Areni“ koju je veoma teško „osvojiti“. Pjevač Aco Pejović uspio je da ostvari svoje snove, ali nije dopustio da ga slava promijeni. Kvalitetna muzika je, kaže, bila i ostala njegova zvijezda vodilja, što je publika znala da prepozna i nagradi.
Novu 2016. dočekaće u Beogradu u „Stadion Hallu”, a onda ga 1. januara čeka nastup u Kotoru u „Maksimusu”. Njegova sljedeća „muzička stanica” je opet u Crnoj Gori; Pejović će 2. i 3. januara 2016. pjevati u „Central baru” u Danilovgradu.
U novogodišnjem intervjuu za „Dan” Aco Pejović rezimira godinu koja je na izmaku, prisjeća se lijepih i teških trenutaka koji su obilježili njegov profesionalni put i otkriva koliko mu je podrška članova porodice značila da se izbori za mjesto pod estradnim suncem.
Kad pogledate „kilometražu“ koju ste prešli na estradnom putu, koliko su Vam teško padala odricanja koja su bila neminovnost? I čemu su Vas ona naučila?
- Kada pogledate i osvrnete se oko sebe, shvatićete da svaki uspješan muškarac ili žena iza sebe imaju mnogo neprospavanih noći, uskraćenih ljetovanja da bi došli na zacrtani cilj. Jednostavno, ukoliko na profesionalan način ne pristupite poslu ili onome ka čemu težite, ne možete očekivati ni rezultate. I budite strpljivi! Jer, ništa se ne dešava, ali i ne prestaje preko noći. Za sve je potrebno vrijeme.
Ova godina za Vas je bila veoma teška; Vaša supruga imala je komplikovanu operaciju. U tim danima sva pažnja javnosti bila je fokusirana na Vas. Koliko Vam je to smetalo, s obzirom na to da ste sve snage morali da usmjerite na stalne odlaske u bolnicu i brigu o djeci koja su zasigurno bila u strahu zbog narušenog zdravstvenog stanja majke?
- Iza moje porodice i mene je jako težak period koji smo, hvala gospodu Bogu, ostavili iza nas. Sada je ponovo sve u redu. Moram da budem iskren i da kažem da su se ljudi iz medija ovog puta zaista ponijeli profesionalno, ljudski i prijateljski. Jesu pisali o situaciji u kojoj se našla moja porodica, ali su bili veoma korektni i poštovali su moju odluku da o tome nisam želio da govorim, niti da suprugu izlažem tome.
Za sebe kažete da ste strog otac, a da je Vaša supruga Biljana nježna majka; sušta suprotnost „podjeli“ koja je vladala u Vašoj matičnoj porodici. Zar očevi nisu „slabi“ na žensku djecu? Koliko ste, zbog posla kojim se bavite, učestvovali u odrastanju Magdalene, Marije i Ive?
- Meni je sa mojim djevojkama veoma lijepo i lako. Izlazimo i ulazimo u pubertet, kako koja stasa, i veoma sam ponosan na njih. One su moj svijet, one su moja bura, moja mirna luka i moje sve. Doduše, nisam Vam otkrio da imamo i šestog člana porodice, takođe ženskog, maltezera Donu. I o svima nama, na divan način i sa mnogo ljubavi, kako to samo ona umije, brine supruga Biljana. Nije fraza kada kažem da je Biljana stub, kičma i vrat naše porodice. Srce i duša smo svi zajedno.
Gdje Vam je bilo teže da dokažete svoj muzički uspjeh – u Beogradu ili u rodnom Prijepolju?
- Nije bilo potrebe za dokazivanjem. Jer, oba grada smatram svojim. U prvom sam se rodio ja, u ovom drugom moje kćerke, moja porodica... I jedan i drugi su mi pružili utočište onda kada je to bilo potrebno, a ja sam im se odužio onako kako najbolje znam - muzikom. I Prijepolje i Beograd su to prepoznali.
Odrasli ste u radničkoj porodici. Koliko su Vas vrijednosti koje su Vam usadili roditelji spoticale na putu do estradnog uspjeha u velikom gradu?
- Neizmjerno sam zahvalan majci i ocu na svemu čemu su me naučili, a naročito što su mi usadili prave vrijednosti od kojih nikada i ni po koju cijenu ne odstupam. Čast i poštenje, upornost i kvalitet, iskrenost i ljubav moje su „šoljice čaja”. Tako je bilo oduvijek, tako će biti i u budućnosti.
Ko Vam je bio najveća podrška u karijeri i za koje kolege možete da kažete su Vaši pravi, iskreni prijatelji?
- Kada je riječ o kolegama, nije tajna da su moji najbliži prijatelji Saša Matić i Aca Lukas. Nas trojica smo gotovo pa nerazdvojni, a na sreću u istim odnosima su i naše porodice, tako da su naša druženja zaista prelijepa.
Listajući tabloide, čini se da je estrada na najnižim granama: intima ne postoji, lijepo vaspitanje je na nivou statističke greške, pravih pjevača i pjevačica je sve manje, a sve više onih koji svoj rad tretiraju kao šou-biznis, pokušavajući tako da nadomjeste očiti deficit pjevačkog talenta. Ali, kada pogledamo rijaliti-programe vidimo da je u nekim slučajevima estrada ipak „svijetla tačka“... Koliko Vam smeta kontinuirano propagiranje ljudi sumnjivih zanimanja koje televizije nameću kao uzor i mjerilo uspjeha?
- Veliki sam protivnik rijaliti programa, ne podržavam ih, niti učestvujem u njima. Zbog toga sam odlučio i da im više ne pridajem značaj, pa ni da ih komentarišem.
Muzička takmičenja privlače sve veći broj mladih ljudi. Koji bi bio Vaš savjet budućim kolegama koje žele da postanu velike pjevačke zvijezde?
-Rad, rad i samo rad. Ništa neće doći preko noći. Ali kao što rekoh – ni nestati.
Kako vidite budućnost Vaše karijere? Šta je ono čemu težite u pjevačkom smislu? U kom poslu vidite sebe kada „okačite mikrofon o klin“?
-Muzika je moj život, tako da ne planiram da mikrofon „okačim o klin“. Kada za to dođe vrijeme, vjerovatno ću biti u poznim godinama, ha, ha, ha. Bez sve šale, to je moja ljubav i moj posao, sve ostalo svrstavam u hobi.
Vaša novogodišnja čestitka čitaocima „Dana“?
- Dragi moji, budite mi zdravi, srećni, uspješni i veseli i neka vas dragi Bog čuva od svih iskušenja, loših misli i djela. Volite se, živi i zdravi mi bili!
Snežana Moldovan