Početkom decembra, u jednom vedrom popodnevu pozne jeseni, bio sam tome očevidac, na nebu iznad Herceg Novog – vidjela su se „tri sunca“. Da, baš tri. Nevjerovatan i atraktivan fenomen, svojevrsna vizuelna varka, koja se javlja pod okolnostima niskih temperatura, kristala u atmosferi i posebnog ugla padanja sunčevih zraka. Sve to u oku posmatrača stvara iluziju „umnožavanja“ Sunca. Toga dana, ko se zadesio u Novom, mogao je uočiti da je ovo nebesko tijelo imalo po jedan svoj „duplikat“ sa svake strane - a tome još treba dodati odraz kompletne ove pojave u moru... pa se u jednom momentu činilo da nas obasjava šest ili sedam sunaca!
Nema bolje ni prikladnije riječi za sve ovo nego – sjajno! Ono što se tada nudilo golom ljudskom oku, prevazišlo je poeziju, a opet, tako je objašnjivo i racionalno – da ne ostavlja mjesta za nagađanja i čuđenja. U određenom ambijentu, pod određenim uglom posmatranja, jednostavno – „ oči ne pomažu“. Taj ambijent koji „vara i laže“, ponekad ima uzrok u samom posmatraču ( pijan ili prosto uzbuđen čovjek – npr.), a nekada, eto, razlozi zablude su objektivni ( mrak, oblaci, prelamanje svjetlosti...). Ovaj prizor na bokeškom nebu, bio je – malo je reći – prelijep, ali poput mnogih takvih krasota koje mame našu pažnju, nije bio realan, tj. sugerisao je pogrešan zaključak.
Promišljajući ovu čudesnu pojavu, čovjek se može zamisliti nad činjenicom koliko je velika mogućnost obmane i prevare, odnosno – kako su varljiva čovjekova čula, i koliko je potrebno opreza i onda kada se gleda „širom otvorenih očiju“. S druge strane, ne bi bilo pogrešno otisnuti se mislima i na suprotnu stranu, pa zaključiti kako su same činjenice varljive, i ponekad irelevantne, gotovo suvišne, u odnosu na momenat, trenutak inspiracije, nadahnuća... Da, zaista, ovdje se pred nama otvaraju dva puta, dva različita shvatanja života, različita odnosa prema svijetu koji nas okružuje. Čak i ako preskočimo prastaru filosofsku dilemu oko toga koliko je svijet oko nas, jedan sastav objektivnih fakata, a koliko je sve to prosto projekcija naše subjetivnosti - ipak nećemo izbjeći pitanje vrednovanja onog što vidimo, makar ne imali nikakvu sumnju u njegov realitet.
Eto, neka smo saglasni da je Sunce jedno i jedino, i da ne može imati svoga „dvojnika“ – osim pri nekoj fatamorgani. I tada, to i takvo Sunce, nas „vara“ i pri mnogo jasnijim i bistrijim okolnostima, od onih gore navedenih. Ono, iako neprestano stoji u odnosu na nas, već milenijumima i generacijama ljudskog postojanja, stvara utisak da se „rađa“, da „putuje“, da se „skriva“, pa na kraju „odlazi na počinak“. Pravi, objektivni, naučni podaci nijesu nam od bogzna kakve koristi, a ni od potrebe – kada je u pitanju svakodnevni život. „Izlazak“ i „zalazak“ Sunca su pojmovi koji su toliko urezani u temelj ljudske svijesti ( kako kolektivne, tako i one pojedinačne ), da je ljudski život bez te „laži“ nezamisliv. Ljudska kultura i duhovnost je toliko opisana i oslikana tom „prevarom“, da se ovdje postavlja veoma ozbiljno i duboko pitanje – gdje stanuje prava istina? U jeziku, u srcu, ili u sabranim i oduzetim brojevima?
Da čovjek nije samo materijalno i tjelesno biće, nego da je u mnogo većoj mjeri emotivan i duhovan - to je stara istina. Međutim, posledice ove istine, kada je u pitanju tema o kojoj govorimo, bitno komlikuju mogućnost jasnog zaključka. Šta mi znače naučne činjenice o odnosu Sunca, Mjeseca i Zemlje - u momentu pretjerane tuge, ili opet velike radosti? A ljubav, radost, tuga i mržnja...mnogo više opredjeljuju naše postupke, i usmjeravaju naš život – nego naučna saznanja i konačni rezultati nekih računskih operacija. Kad sam tužan – tada ne priznajem postojanje ni ovog jednog, jedinog Sunca, a kad sam ispunjen ljubavlju, tada, i bez kristala u atmosferi, vidim ih više, i osjećam veću toplotu i sjaj, nego što bi to mogle pokazati kazaljke na kakvom meteorološkom instrumentu.
Opet, zaljubljen čovjek će reći da Sunce, kao centar našeg planetarnog sistema, i uzročnik života na Zemlji - možda može imati, pod nekim atmosferskim sticajem okolnosti, svog „dvojnika“ - ali osoba u koju se zaljubio i koju voli, ni pod kakvim okolnostima, ne može imati njoj ravnu, a kamoli – istu. Još ako takva osoba kaže da je njegova voljena „jedino istinsko Sunce“, te da ovo iz astronomije „niti grije, niti zrači“ kao njegova ljubav - mislim da smo pred velikim problemom utvrđivanja istine, makar kad je naš zaljubljeni prijatelj u pitanju.
Poetsko Sunce, koje „izlazi“, „rađa se“, pa čak i „umire“ inspirisalo je mnoge ljude na brojna hrabra i lijepa djela, i poslužilo za opis takvih podviga onim generacijama koje su se rodile kasnije... dok hladni i nijemi astronomski fakticitet „nepokretne zvijezde“ oko koje se okreću druga tijela, često nije bio kadar da mrdne dalje od kabineta fizičara.
Ovih dana idemo u susret Božiću, najradosnijem crkvenom prazniku u našem narodu. „Božić mi je – drago mi je“! Tako su pjevali naši preci. A još starija božićna pjesma od te jeste onaj crkveni tropar „Roždestvo Tvoje“... u kom hrišćani Novorođenog Hrista nazivaju „Suncem Pravde“. Cijela istorija božićnog praznika je vezana za pobjedu duha nad prolaznim činjenicama ovoga svijeta. Naime, 25. decembar ( odnosno 7. januar ) nije datum za koji vjerujemo da je zapisan od nekog judejskog matičara, niti hrišćanskog istoričara kao dan Hristovog rođenja. Prosto, takav zapis koji bi nas vodio nekom evidentiranom datumu - ne postoji. Praznovanje Božića je nastalo tri-četiri vijeka poslije Hrista, kada su crkveni ljudi uzeli paganski praznik „nepobjedivog sunca“, za osnov novog bogosluženja. Pagansko oduševljenje fenomenom jačanja sunčeve pojave na nebu, upravo u dane poslije zimske kratkodnevnice - 25. decembra, hrišćanima je poslužilo kao motiv da ukažu na Isusa Hrista, Bogočovjeka, koji svojim dolaskom na Zemlju, svojom ličnošću, svojim spasonosnim djelom i svojom naukom, predstavlja pravo, istinsko Sunce. Gospod Isus Hristos jeste za vjerujuće ljude Istina, nepromjenjiva i sigurna Istina, koja svijetli i grije sve na ovom svijetu, u odnosu na nebesko tijelo koje zovemo „Suncem“, a koje stalno mijenja svoj položaj i svoj lik pred nama, pa se čini da nas vara, i onda kada nam je najodanije.
(Autor je rektor
Cetinjske bogoslovije)
Piše: Gojko Perović