Takav je prostor kontrole: iza događaja čitamo transparentnu moć politike, koja ne proizvodeći ništa, nameće iluziju kakva je vlast i želja za njom. Samo toga radi što unaprijed živimo smrt, podnosimo razlog življenja.
Televizija još nije otkrila svijet, i sve dok ga preko nje sanjamo, udes s njim biva moguć. Mreža je na strani želja, želja da se upecamo u svijetu, da se zahvatimo u prolazu i odrazimo u stvarnosti. Kao čvrsta kočnica, sjenka i račun, virtualno je i ubrzavanje kao i zastoj; tek ono što može da se premota, raspoloženo je i daje od sebe da mu se prilijepi suština.
Izvan virtualnog, svijet je mračno anoniman, deliričan, suviše ljudski. Bio je potreban aparat krajnjeg povezivanja kako bismo se, konačno, smjestili u jednom svijetu. Budući da je priroda iskorak u individualizam bez subjeketivnosti, neophodno je bilo fiksirati svijet koji nam je, uvijek već, frustrirajuće izmicao. U tom smislu, dogoditi se u svijetlu svijeta (ovog svijeta izvan svjetova koji nas neprestano načinju u verzijama mentalnog prelaska), moguće je samo u virtualnoj kondenzaciji.
Ono što interesuje kod televezije jeste činjenica da je ona neotporna. Kao pukotina kroz koju struji posthumni svjet (pa ipak taj je svijet dat u preskocima, kao jedno fleš-mjesto, sekundarni sjaj; nalik traci u tunelu, svijet podvrgnut televiziji nema pozadina, dat je u jednom komadu, izbjegnuvši proces rastvaranja, oslobađanja iz kore, sam sebi ispada stran; tako u televizijskom šoku dolazi do telenapipavanja, neizostavne kontrole slike, glasa, prenosa, jer vijest tek po sopstvenoj smrti doputuje da objavi novost), doprinosi tome da duboko posumnjamo u postojanje plana imanencije. Smrt govori jezikom televizije, koji razmekšava, pomiruje, i naposletku oslobađa. U trenutku uključenja, gledalac je onaj koji više nije vezan za svijet.
Automatsko transportovanje moguće je samo putem televizijskog prenosa, koji je stvar prekida i pomračenja, minimalne smrtnosti. Na taj način, televizija se događa u blicevima kakvi najavljuju i ispraćaju smrt – dodir sa televizijom, kao uostalom i sa smrću, događa se samo jedanput, tu iskustva, kao i traga, naprosto, nema.
Televizija je nešto što se ne mijenja, što uvijek ostaje isto i ništa, dosledno oštrom efektu fantastike i utopiji iluzije. Takođe, ništa manje, televizija je bez istorije, u strožem smislu te riječi. Nešto kao promjena bez konkretnosti koja se gradi na principima isprazne aktuelnosti; kao sredina ili postojanje na svojim počecima (mislimo na televiziju kao na gigantskog sisara, kao na sunđer, ili još bolje meduzu!), televizija je beskrajna u svojoj neodređenosti. Otud, postojati na način televizije predstavlja više od čina izmicanja. Međutim, s njom razumijemo da će potonja revolucija nastupiti tek onda, kad svi budemo sve, bačeni na sva mjesta. Nije moguće osuditi televiziju ni za šta. Naprotiv, treba uvidjeti kako ona protiče bezinteresno: u televizijskom prenosu zatičemo scenu povlačenja. Bujica informacija napada bukom koja nas opsjeda samim prizorom praznog. Pa ipak, baš kao i smrt, televizija dolazi sa strane, reagujući na neprenosivo, ujedno je ništa od događaja i svjetlo koje se prostire pustinjom koja je sva od središnje tačke.
Ondje gdje se odvija televizijski prenos, otkriva se slika na kojoj nema ničeg (to je jedan zid na bijeloj), i tim prije, to je slika želje koju luči nesvjesno. Simulacija je na djelu svaki put kad televizija izađe iz grada; da li je moguće, i šta znači postojanje kanala o prirodi? Kao grad koji se vraća u svoju utrobu, logično je da treba televiziju koja će ga prokrivati u pobačaju. Treba istaći kako se grad ne događa spolja, prije se troši u unutrašnjoj dinamici, dalekom iščekivanju i televizijskom lutanju koje manično produžava odisejstvo bez događaja.
Kao da nema kraja televiziji, što je čisti privid, jer još nema ni njenog početka, onog zasijecanja kroz koji bi probljesnula. Ali, ovdje otvaramo mali prostor koji koristimo kako bismo na trenutak izokrenuli čuveni Ničeov aforizam, prepoznajući: Da nema Amerike, umrli bismo od istine! U ovom je spakovana cijela istina postsavremenog stanja, digitalno kolonizovanog i aktuelno izbrisanog. Tek u sirovom informatičkom cirkulisanju svijet pridobija prevod, koji je koliko fragmentaran toliko i katastrofalan. Između ostalog, terorizam manje brine zbog zle metode, a više zbog totalnog ignorisanja aktuelne virtualizacije.
Piše: Vuk Vuković