-Autor: Miljana Nešković

Svako veče sjednem na terasu i gledam u prostor. Ekrane i muziku ostavim u stanu. Ako je hladno, sklupčam se, slušam svoje misli i mislim o njima. Tokom poslednjih mjeseci prečesto sam procesuirala informacije o silovateljima, kojih je Srbija puna. Zamišljala sam ih kako sjede u svojim dnevnim sobama i samouvjereno drže banku ostalim članovima porodice, kako žderu, se.u i planiraju šta će da žderu sjutra, bez razmišljanja o tome šta rade duše koje su slomili svojom bahatošću, da li su ikad ponovo naučile da dišu i šta se dešava u njihovom grlu kad pomisle da treba da kažu ono što im steže grudi. Odvratni su.

Trudila sam se da ne mislim na one koji odbijaju da povjeruju u činjenicu da silovatelja ima u svim sferama našeg života i da je uglavnom riječ o ljudima sa mnogo više od jedne žrtve. Potiskivala sam razmišljanje o onima koji ostavljaju komentare tipa: „Jeste, sad su sve silovane“. Nismo baš sve, ali brojevi se mjere u desetinama hiljada.

U proteklom periodu na svoje silovatelje ukazale su javno mnoge snažne žene. Na tom talasu, jedna djevojčica je otkrila Telegram grupu koja okuplja desetine hiljada nasilnika i manijaka, a neke druge žene su se pobunile protiv mobinga u firmama. Priče su pokrenule javnost i policiju. Društvene mreže preplavile su ispovijesti silovanih žena koje su istjerale iz mišijih rupa latentne nasilnike i mrzitelje žena. Pokrenuto je mnogo unutrašnjih procesa.

Podijelili smo se na one koji osjećaju tuđu bol ne žmureći pred istinom, i na one koji se svađaju sa žrtvama nasilja. U sjenci te podjele kriju se silovatelji na koje još niko nije ukazao, i žene koje nose ožiljke. O tome koliko ih je, većina ljudi ne želi da razmišlja.

Predugo niko nije govorio o tome šta znači biti dobar čovjek, a šta znači biti zlikovac. Ipak, dobro i zlo u ljudima svakodnevno rade svoje, sve glasnije i sve nedvosmislenije.

Dobri ljudi su ovih dana plakali u svojim domovima zbog Milene, zbog sebe, zbog mame, bake, sestre, Danijele, Ive, Merime… Razgovarali su, informisali se, preispitivali se i pod teretom osjećaja nemoći pokušavali da urade nešto za bilo koga, jer je stvarnost preteška.

Za to vrijeme iz onih drugih je isplivalo zlo naočigled svih. Branili su nasilnike sramoćenjem žrtava, pametovali, iznosili jezive stavove pa ih poslije pravdali sarkazmom, i bili bijedni često vrlo javno. Ostao je muk.

Jednom kad dođe do ekstremnog moralnog razilaženja ljudi više ne mogu biti prijatelji, ali i toj istini treba vremena da se dokaže u praksi. Ja sam toj istini pogledala u oči tek ove nedjelje.

Oduvijek sam znala da ljudi koji relativizuju silovanje i nasilje ne mogu biti „moji ljudi“, ali mi nije bilo lako da prihvatim da imam toliko takvih osoba među onima koje volim. Oni (vjerovatno) ne siluju, ali umiju na pomen silovanja da krenu s pričom poput one čuvene u kojoj „se sada boje da priđu ženi da ih neko ne bi lažno optužio za silovanje“, kao da je to najveći problem. Iako znam da to o čemu govore nije zapravo njihov strah koliko komunikološko-etički simptom pružanja otpora osnaživanju žena, koprcala sam se. Trudila sam se da ostanem prijatelj, da „ne prekidam dugogodišnji odnos zbog spoljnih faktora“. Uvjeravala sam sebe da ne misle oni tako, da jednostavno nisu dovoljno upućeni i da im možda samo nije jasno. Ali ne vrijedi.

Na svaki pomen tih egoističnih stavova, iz mene bi prokuljalo da nije problem to što neko ima iracionalan strah od lažne optužbe za silovanje, koliko to što u 21. vijeku i dalje skoro da nema mlade žene koja bar jednom nedjeljno ne osjeti realan strah od seksualnog napada – dok ulazi u zgradu ako je mrak, kad je nasamo sa bilo kojim egomanijakom kojih je pun grad, ili kad otvori inboks na društvenim mrežama. I tako pričam. Nadam se da ću moći da objasnim problem. I objašnjavam dalje. Kažem da je broj lažnih prijava za silovanje na nivou statističke greške, ne samo u Srbiji nego svuda, i da svaki priučen psiholog može da otkrije lažnu žrtvu silovanja. I opet ne vrijedi.

Nije mi bilo lako da priznam da između mene i njih nema nesporazuma. Ne postoji objašnjenje koje mogu da pružim nekome kome objašnjenje ne treba.

Traženje načina da se porekne silovanje za koje svi znamo da se desilo nije posledica neobrazovanja, nego podsvjesno opredjeljenje. To je nagonsko čuvanje svog čopora, čak i kad u njemu drže banku, jedu i se.u monstrumi. Svađanje sa ženom koja je rekla da je silovana je automatski otpor ideji o svijetu u kom će svaka žena reći sve o čemu ćuti i u kom će svi snositi odgovornost za ono o čemu žene godinama ćute.

Svaki dan neko nekoga optuži za krađu, korupciju, čak i za ubistvo, nerijetko bez ikakvih dokaza i bez realnih oštećenih. A opet, ta čuvena pretpostavka nevinosti je dežurni kamen mudrosti samo kad se neka žrtva silovanja konačno odvaži da ukaže na nasilnika. I to nije slučajno. To je simptom etičkog posrnuća i teškog licemjerja.

nova.rs

---