-Piše: Krsto J. Pejović

Pretežan broj građana već tri decenije živi u uvjerenju da je rad misaona imenica. Posebno je misaona imenica poslednjih 15 godina. Granice društvene moći nekadašnjih radnika ili onih što očekuju neki posao su ispod praga socijalnog, ljudskog dostojanstva. Stiče se utisak da nikome ne pada na pamet da se takva situacija promijeni. Uzrok ovakvog stanja je privatizacija – kćerka neoliberalne ekonomije, kojom su i ono malo preostalih dobrostojećih firmi suspendovali. Povodom tog i takvog stanja niko ne predlaže usvajanje bilo kakve rezolucije, iako se ispod svoda crnogorskog parlamenta debatuje o drugim rezolucijama, za koje vjerovatno postoji opravdani razlog. Zaboravlja se da je rad život, smisao života. Međutim, taj život je prošao kroz takve promjene da je građanin bez posla izopšten, degradiran i društveno zapostavljen. Bila bi nepravda ako se ne kaže da je takvom stanju veliki doprinos dala i digitalizacija. Ako je rad nekada zauzimao značajan dio života, danas nerad, tj. nezaposlenost zauzima značajan dio čovjekovog bitisanja. Nekada je posao imao krajnji cilj – porodicu. Danas je, nažalost, nezaposlenost dovela i do dizanja ruku od porodice. I oni koji su zaposleni danas rijetko kad imaju kontrolu nad svojim poslom. Dakle, čovjek se osjeća izgubljeno. Mnogi rade mimo svoje struke. Zbog takvog stanja, znatan dio mladih se smatra izgubljenim i dezorijentisanim. Mnogi sociolozi rada ukazuju da je rad samopouzdanje i sreća, i ta konstatacija ne smije biti nepoznata politici zapošljavanja. Rad svakog čovjeka čini aktivnim, a nerad ga dovodi do očajanja i beznađa. Ovaj problem ne tangira samo Crnu Goru. To je problem pretežno svake iole razvijene države. Međutim, ono što karakteriše Crnu Goru jeste nedostatak proizvodnog rada, i to je tragedija, jer samo proizvodni rad stvara nove vrijednosti, kako zaposlenog u smislu njegovog društvenog identiteta, tako i društvenog proizvoda. Bez objektivnog kapitala (radnika) nema subjektivnog kapitala (profita). Sem gubitka proizvodnog rada sve je manje i pružanja usluga, jer digitalizacija koja znači „primjenu nauke“ dovodi do pustošenja radnih mjesta. Otuda se stvara zaključak da rad nije više u osnovi šireg ekonomskog sistema. Vjerovatno zato što je došlo do jednog novog društva „ekonomskog znanja“. Mada ta ekonomija znanja nije spasila niti poboljšala poziciju proizvodnog radnika ukoliko se ne radi o nekom nevidljivom proizvodnom radu.

Današnji radnik, odnosno nezaposleni je otuđen i pored svih ličnih vještina, prekvalifikacija i dokvalifikacija. Sve je više situacija koje radnike dovode u poziciju „unajmi i otpusti“. Dakle, zaposleni, odnosno nezaposleni, pa i njihove porodice nalaze se na marginama rada i života. Stiče se utisak da je radnik roba sa što kraćim rokom upotrebe. Otuda ne čudi što je sve veći broj siromašnih, pa čak i onih koji rade, i to ne relativno siromašnih već i apsolutno siromašnih.

Broj siromašnih je sve veći, a analogno tome reprodukcija društva je sve manja. To siromaštvo je dovelo do društvene pokretljivosti iza koje ostaje prazan prostor. Ovako stanje traži barem donošenje određenih rezolucija, makar iz pijeteta prema nekadašnjim našim trudbenicima, kao i zbog toga što je rad postao misaona imenica. Čudno je što za sve ovo vrijeme crnogorski parlament nije pokrenuo donošenje određene rezolucije o zaštiti zaposlenih, odnosno o minimalnom broju proizvodnih radnika, jer više rijetko gdje ima fabričkog dimnjaka koji dimi. Ako država ne može biti bez građana, ne može ni privredno društvo biti bez radnika. Takvom rezolucijom bi se barem uvođenjem pojma radnika ovaj svijet oslobodio pežorativnog pridjeva „zaposleni“, bez obzira na to što je, nažalost, „sloboda i pravo na siromaštvo“ produkt njenog veličanstva liberalne ekonomije. Kad je riječ o potrebi usvajanja rezolucije o zaštiti od siromaštva i pojma proizvodnog radnika, valja navesti da je radničko pravo, kako to navodi Lamber, najznačajnije pravo pravičnosti. Razum nalaže da bi razolcija o (ne)radu barem potvrdila da su se ne samo ugasila radna mjesta već i mnoge privredne djelatnosti, te da je privatizacija izvršena na nepravedan način. Autor ovog teksta je svojevremeno predlagao da Savjet za privatizaciju sačuva bar jednu proizvodnu fabriku, koja bi bila muzej, kako bi naše potomstvo znalo da se nekad radilo i proizvodilo. Inače, sociolozi i psiholozi kažu da poslije straha od smrti na drugo mjesto dolazi strah od gubitka posla.

---