-Autor: Stojan Drčelić

Na jednom starom snimku nekog filmskog žurnala iz Socijalističke Jugoslavije, jedan zajapureni radnik samoupravljač objašnjavao je reporteru zašto je odlučio da baš u Beogradu nastavi samopregorni rad i tu potraži i stan i perspektivu za svoju porodicu. „Izabrao sam Beograd jer tu žive Džajić i Lepa Lukić. Kad su oni tu, mora da je dobro”.

Božanstvena logika.

Zato sam se vjerovatno tog kratkog razgovora i sjetio danas kad se priča o propasti imunizacije u Srbiji i ozbiljnom otporu brojnih sunarodnika da zavrnu rukav i prime vakcinu protiv korone i svima nam olakšaju život. I državi i sugrađanima i familiji i komšijama.

Čini mi se da tu ne vrijedi pozivanje na školu, obrazovanje, elementarnu obaviještenost, osjećaj solidarnosti sa bližnjima. Nema tu mnogo vajde od pozivanja na razum i osjećajnost. Podozrenje prema vakcinama jednako reflektuju i ljekari i oni koji se potpisuju otiskom prsta, a nigdje Džaje i Lepe našeg doba, nigdje nikog kome bi se vjerovalo.

U prosjeku gledano, gotovo svaka kuća u Srbiji ima jednog antivaksera brižljivo gajenog kao što se sadi čuvarkuća. Ne zaliva se često, tu je jer je „imaju i drugi”, „valja se”, „zlu ne trebalo” i sve ostalo proisteklo iz epskog deseterca.

I to ne vrijedi racionalizovati, jednostavno ljudi neće da se vakcinišu. Jedan pol je strah poput onog koji osjećaju oni koji se guše u liftu, na drugom polu su neznanje i predrasude. Ima toga širom svijeta, nismo mi najgori, ali nas se ovdje najviše tiče.

Mala je vajda od ruženja naroda i podsjećanja da je Srbija i dalje u prosjeku vunena čarapa, da je svaka treća kuća devedesetih držala sliku iscjelitelja Alana Čumaka isječenu iz novina jer gledanje u to parče papira liječi.

Nema smisla od duhovitih opaski da ništa bolje ne treba očekivati od naroda koji misli da Bil Gejts čipuje cio svijet i da prati i kontroliše da li je komšinici Cani sa prvog sprata naraslo tijesto za kiflice…

Nema smisla zavitlavati se, zato što vakcinu odbijaju i akademici, a izostala je i osmišljena državna kampanja. Nema spotova, nema dragih lica da ohrabre i stimulišu. Istina je da su gotovo svi članovi Vlade javno cijepljeni, ali to odavno nisu draga lica, ako su ikada i bila.

Kakvo povjerenje i entuzijazam proističu iz slike kako vakcinu prima Toma Mona ili novi direktor Pošte Đorđević? Vučića ne pominjem, taj junak bez premca, boji se boce. I to je velika šteta, jer bi posao bio i da vakcinu prime makar svi članovi njegove stranke.

I biće na kraju da bi nas dobrim najviše zadužili šefovi država i vlada iz okruženja, posebno onih koje imaju more. Jedna prijetnja da se na plažu neće moći bez dokaza o vakcinaciji svakako bi pomogla, makar bila izrečena u dogovoru sa Vučićem.

Ili prosto, da se obnaroduje da vakcina više nema i da je mogu dobiti samo odabrani, tačnije da za vakcinu treba debela veza… Bilo bi gužve garant, kao nekad za Džaju i Lepu.

nova.rs

---