- Piše: Krsto J. Pejović

Da li su nam evropski dani daleki? Da li je iznad Crne Gore nebeska jeka? Da li Crna Gora plovi kroz san? Da li se iz tog njenog sna nazire java? Od straha i neizvjesnosti čovjek ne može progunđati ni za sebe. Sva ova pitanja i nedoumice čovjek ne može ničim osvježiti ni osvijetliti. Ne, bar za neko vrijeme. Takva nam je narav, koju kao njena vječita sjenka prati inat. Inače, Crna Gora je uvijek bila prostor prepoznatih za inaćenje i inadžije. Znali su oni da barjače, ili pak da naglase svoju hrabrost kroz riječi, tako mi ovog brka, ili tako mi ovog perčina. Znali su zavaditi bratstvo, pleme, pa i nahiju. Ni sedmoro kamenitih brda nijesu bila imuna od te i takve pojave. Oni su nerado marili za bilo čiji predlog radi dogovora, razgovora ili pomirenja. Po staroj navici, i danas se jedan dio naroda inati, iako mu niko nije dao povoda za takvo ponašanje, barem ne sadašnja vlast. Danas rijetko ko pokušava iskazati povod za razgovor koji bi bio od koristi kako za pojedinca, tako i za društvo. Budućnost društva se ne može zamisliti bez razgovora, odnosno dogovora. Za Crnu Goru bi bio spektakl da se predstavnici u razgovoru shvate kao partneri. Niko da iskorači iz svoje busije na koje se troši stravična energija. Rijetka je pojava da ko o sebi sudi prema svojim rezultatima, objektivno i pravedno. Mali broj je onih koji pokušavaju da izmjeste sebe. Lošeg govora u javnosti je toliko da se većina ljudi toga plaši više nego same smrti. Mnogima je život ispunjen psovkama. Premalo je discipline i optimizma u narodu. Danas se, nažalost, diže ruka i od porodice koja je odvajkada bila svetinja. Stiče se utisak da ovo vrijeme donosi sve samo ne zdrav razum. Ne tako davno iza ognjišta upijala se istina, tradicija, istorija. Saznavala pravda i poimala pravica. Danas se pridaje važnost nevažnim stvarima, a svuda je haos zbog korone. Nikako da se shvati da svako iskustvo daje lekcije. Čovjek sebi ponekad kaže da zdrav razum nije zdrav. I pored takvog stanja, neuništivost čovjeka tjera za činjenjem, za ljepotom našeg jezika, naše etike, koja je pisana iz „glave cijelog naroda”. Ta nekadašnja naša etika i data riječ iz koje je izviralo čojstvo daju nadu da imamo svoj put, cilj... Da li je Crna Gora samoća naše tuge, da li za nju postoji smiraj u statusu njene stranačke podijeljenosti – teško je dati odgovor. Zato i podsjećanje zbog te raspolućenosti da je Crna Gora vjekovima bila u matici Petrovića, i to je dijalektika njenog života i stepen njene neophodne identifikacije. Sve je drugo van vremena i van elementarne logike zdravog razuma. Shvatimo jednom konačno da je ona tamo „gdje Bog budi sunce”. Neki žele da stvore osjećaj da je Crna Gora u inostranstvu. Zato se sjetimo da je Njegošu svaka misao bila jasna. Znao je ko smo i odakle smo, a njegova mentalna higijena bila je čista. Znao je da su mir i sloboda domet svakog dobromislećeg čovjeka. Nije velika nauka ako se upitamo: gdje su naše vrednosne orijentacije i zašto je karakter i obraz čovjeka sve manja obaveza? Otud i zaključak da se građanska obaveza ne poima ni kao zakon. Čak se prestalo govoriti o fleksibilnosti i svesigurnosti radnog mjesta. Već duže vremena nema pogodbe o poslu, ni u formi svečanog obećanja. Hroničar ovog vremena teško može naći uglednog sagovornika za priču o razuđenosti i otuđenosti društva, odnosno ličnosti. Kao da intelektualnih krugova i nema. Tačno je da se pojedinci pokušavaju baviti aktivnom zbiljom. Akademija nauka je po strani. Od Univerziteta se očekuje javna riječ. Niko za neizvjesnost ne mari, iako je liberalna ekonomija ostavila pustoš širom svijeta, pa i u Crnoj Gori. Vrednosni sistemi novog poretka, koji počivaju na moralnoj praznini, izmijenili su karakter ličnosti, pa se stiče utisak da jedan dio svijeta ne interesuje ništa osim profita. Otuda i nije čudo da rijetko koga pogađa tuđa muka. Ponekad se čovjek istinski plaši da požali onog prema kome je učinjena nepravda. Narod bi kazao – razočarenje ne prestaje, ali nada ostaje. Oni koji se plaše teško koga vide od svoje sjenke. Kao da je mržnja postala savremeni govor. Naša je obaveza da istrajemo ka cilju, koji je poštenje, čast, sloga i ljubav. Ukoliko se tako budemo ponašali, kako pojedinci, tako i vlast, biće više onih koji će drugog udostojiti iskrenim pozdravom, ili prema vlasti imati bar iskreno kritičan stav, čiji je „zbir” dobra namjera, sa željom da se riječ Crna Gora ne može poreći. Jedino tako ćemo biti načisto u pogledu svog cilja. Ovo kazivanje završavam naslovom priče književnika Milana Stojovića „Život je da se živi” (iz knjige „Pozlata na sivilu”), jer svakodnevno „bombardovanje” političkih stranaka nije jedino mjesto u životu.

---