- Autor: Voja Žanetić

Da more i plaža mogu da se naruče preko službe dostave, turizam bi sigurno opstao. No, pošto to ne biva, valja smisliti kako da turisti budu dostavljeni turizmu. To nije lak posao. Jer ova masovna boleština, koliko je medicinska, toliko je i društvena. Osim pluća i koječega još u organizmu, ovaj ovovremeni infektološki huligan zlostavlja i ljudske navike, običaje, pravila. Kulturu i civilizaciju, dakle.

S obzirom na to da je socijalna izolacija i ograničavanje fizičkog kontakta pogon uz pomoć koga ovo malo kovidovsko đubre gazi po našoj ukupnoj mobilnosti, turizmom se počinje opravdano smatrati čak i izlazak iz kuće po namirnice. Naš svijet, koji nam je u jednom trenutku, zahvaljujući prevozu, medijima i radoznalosti, postajao sve manji – te u kome se za vikend, čisto eto „da se opustimo” išlo u posjete drugim gradovima, zemljama i kontinentima – e, dakle, taj svijet je sada poprimio gigantske razmjere. Distancu između mjesta gdje smo mi i bilo koje druge tačke gdje bismo mogli biti – popunila je Zaraza. I što je distanca veća, Zaraza djeluje strašnije i opasnije. Sve više želimo da odemo negdje, a sve manje smijemo. Turizam nikada nije bio poželjniji, a rijetko kada neostvarljiviji.

Za „srećan put” sad bukvalno treba sreća.

Ili vakcina.

Ili oboje.

* * * * * * *

Neko zloban je konstatovao da je turizam smišljen prije svega zbog toga da bi oni siromašniji iskusili kako je to biti bogat – imaš para, ne radiš ništa i samo te služe na nekom lijepom mjestu. Performans u svojoj suštini, sa relativno pristupačnim ulaznicama širokog dijapazona kvaliteta boravka. Ima „loža”, ima „stajanje”. Pa ko za šta ima pare.

U tom smislu i „izvođači” i „publika” turističkog performansa sada snose posledice Zaraze, na onaj isti način kako je to u drami, operi, muzici... Koronu su koliko-toliko preživjeli samo oni događaji koji mogu da se prenesu u digitalnom obliku. A pošto turizam nema piratsku kopiju, niti može da se „bindžuje” na nekom video-servisu, njemu će biti bolje kad bude bilo bolje predstavama, koncertima ili izložbama.

Sa druge strane, konobara, kuvara i recepcionera ima mnogo više no pozorišnih glumaca, balerina, violinistkinja, kustosa... I sad, tolikim ljudima davati plate do kraja nečega što ne znamo kad se završava – ne čini se baš održivim. Te može lako da se desi da turizam bude spasavan tako što se Zaraza ignoriše. Evo, ovo naše okruženje, baš je evo sada, sa svojim skijalištima i zimovalištima pokušalo sa tom taktikom. Kreveti u hotelima bili su puni onih željnih odmora i provoda, a potom su se kreveti u bolnicama dodatno popunili onima koji su željni života i zdravlja.

Krevet ti ne gine, štono bi se reklo.

Samo je pitanje gdje ćeš finalno leći i na koliko dugo.



* * * * * * *

Da li će se i na nudističkim plažama nositi maska? Da li će samo vakcinisani putovati? Da li će se prevoz turista obavljati samo unutar kontrolisanih teritorija? Da li će ljetovališta imati kovid recepcije i apartmane, za ne daj bože? Pitanja naviru, a odgovore nude više oni koji su opsesivno kompulzivni, no oni koji ih naslućuju. Jer odgovori zavise od Zaraze, a ona ne haje da ih daje.

A što se tiče usluga organizacije turističkih putovanja, izvjesno je da bi mogla preživjeti samo jedna usluga. Ona koja ne nudi putovanje kroz prostor, već kroz prostor i vrijeme. Takva nekakva agencija mogla bi se zvati „Tamoionda turs”. Ljetujmo tamo i onda kad smo to bez straha mogli; ili se odmarajmo tamo i onda kada to bez straha bude moguće. Otputujmo u normalno, jer to nikako nije Ovo Sada. Kakav biznis, kakav potencijal. I ne samo za turizam. U okruženju, baš cijelom.

okruzenje.net

---