-Piše: mr Slobodan M. Čurović Apis

Srpstvo u Crnoj Gori nije od juče, ono je staro onoliko koliko je Crne Gore, ono je korjenoslov, vjerovid i valjatnost, njenog trajanja i pamćenja. Uostalom, Njegoš u „Ogledalu srpskom“ daje presjek i jezičkog i etološkog, pa državnog bića Crne Gore stihovima iz pjesme „Pohara Žabljaka“ sadržane u pomenutoj zbirci: „Od valjatne srpske Gore Crne.“

Kad već pomenusmo ovo djelo, ono kao suštastveni i božanstveni kvasac riječima srbski, srbsko, na 112 mjesta sublimira umjetnički smisao srbstva, kao disanja i hljeba u Crnoj Gori.

Ta Crna Gora je iznjedrila osoben kodeks čojstvenog junaštva, oboženog viteštva, moralni obrazac vaspitanja i ginjenja, kojeg je bilo kod nas više, nego postanja, rađanja.

To je bilo onda, kada je ona bila na visini, tog etičkog nepisanog obrasca, kada su Petrovići bili i vladari i bogonosci, kada su junaci za slobodu bili oblagosloveni, otamjanjeni i zadojeni kosovskim bitijem i pričešćivani svetosavskom vertikalom, kao vijencem trpilišta i stradališta. Zbog toga je i bila čojska Gora, jer između življenja i umiranja nije bilo razlike, luča takve Crne Gore je bila božija i junačna.

Zapisujući narodne pjesme koje opjevavaju gotovo sve crnogorske glavne bojeve od 1702. do Njegoševih dana, Njegoš nije slučajno dao naslov „Ogledalo srpsko“, pa to potvrđuje stihovima: „Da bog dade i njegovi sveci”, „Bogu hvala Srbi zadobiše...“

„Ova pjesma svima Srbinjima

od mene pjesma, a od boga zdravlje.“

Ili: „Od krvave srpske Gore Crne

Sokolovi od srpske krajine.“

Pošto su činjenice ime i prezime ne samo civilizacijskog hoda jednog naroda, već i ljudskog, moralnog, egzistencijalističkog (kod nas u Crnoj Gori često dramatičnog) pjesnik gorskog i grkog vijenca kaže:

„U slobodnoj srpskoj Gori Crnoj

što zavisi od jedinog boga

i od svoga duha viteškoga.“

(u pjesmi „Boj na Martiniće”)

Jezik kojim je tvorio ova djela i zorio se njim je srbski jezik, a pošto je istorija kod nas zapisana u pjesmama, naša tradicija nije ništa drugo do srbska. Najvrednije i najtragičnije riječi (a takav nam je usud bio) zapisane su srbskim jezikom, ta kuća jezika i narodnog umovanja, primjernik čojstva i junaštva bio je srbski jezik. I punoća bića Crne Gore.

Dok smo se ogledali pred tim ogledalom, pred Bogom i pred ljudima, dok smo življenjem potvrđivali svoje pretke, mi smo bili na bogoputu. Ali kad god bi umjesto ogledala, raznim ogledalcima zborili o sebi i vremenu, kad god bi bila preorana i prekomponovana istorija, mi smo bili i jesmo na bespuću, pogotovo danas kada smo u globalističkom mliništu i mrvljenju pamćenja i vašarištu lingvistički neutemeljenih jezika, partijskim dekretima obznanjenim.

Druga suštastvena kategorija bića Crne Gore jeste etos, utkan u njenu istoriju, jer kako Vuk Stefanović Karadžić kaže: „Vladika Petar Prvi i Petar Drugi bili su heroji i pjesnici, državotvorci i mitronosci.“ To je onaj živi primjernik, čojstvenije, ne samo u ponašanju, zborovanju, već u običajima iznjedrenih iz jedne herojsko patrijarhalne tradicije, rječita epska gorštačka freska. Nigdje se nije odbolijevala tragična kosovska sudbina kao u Crnoj Gori i nije slučajno Andrić rekao da je „Njegoš tragični junak kosovske misli“. Ta misao Obilića najpotpuniji izraz je i našla u „Gorskom vijencu“,kroz veličanje borbe i boraca.

Srbski zbori da te razumijem je već opšte mjesto u krvotoku bića Crne Gore, a ono što je opšte ne može biti nebitno. Ali neki Njegoša prevode iz onog što je rekao, što je krvavim plućima života potvrdio, u nešto što ne može biti.

Već pomenuti Vuk Karadžić u jednom tekstu „Pogled na Crnu Goru“ krajem 1834. piše: „Stanovnici su Crne Gore Sloveni srpskog porijekla i pravoslavne vjere”, a britanski poslanik u Crnoj Gori Kenedi (od 1893. do 1906. kaže: „Svaki pravi Crnogorac je danas zato direktni potomak neke stare srpske porodice.“ (Istorijski zapisi za 1988. 1–2)

A jedan od proslavljenih narodnih guslara, Petar Perunović, u pismu roditeljima iz 1912. god. piše: „Vi ste me tako odgojili i zavjetovali da budem Srbin, vjeran otadžbini i tradicijama predaka.“ Ova misao najbolji je i najupečatljiviji svjedočnik državotvornosti srbskog naroda u istoriji, u pameti Crne Gore. Jer Crna Gora je najčvršći i posljednji srbski zavjet, uvijek bogomirena i bogomamanetovana, kroz svoje mudre vladike. I opominjana,čak i kletvama, jer nigdje kao u Crnoj Gori, nije bio duži put spoznaje.

Kako zapisuje Vuk Vrčević kada su pitali dušmana srbskog čime bi se Srbinu mogao iskopati grob, on je odgovorio: „Samo neslogom i ničim drugim.“ (Srpska čitanka).

Kompromisa sa savješću nema, pa ni sa činjenicama, koje jasno potvrđuju i državotvornost, ali i državozbornost srbskog naroda u Crnoj Gori.

Na ludim temeljima nije nikada u istoriji podignuta pametna zgrada. Umanjivati i negirati srbstvo Crne Gore jeste kulturološki i politički suicid. Kod nas je na cijeni i dobro unovčiv brutalni bezobrazluk proistekao iz kuhinja kuvača istorije novokomunističkog profila, koji ne samo da krivotvore već i krivozbore, kojima ono najbolje što je bilo i što je činilo Crnu Goru ne valja, nije suviše dopadljivo globalistima mentalnih uravnilovki. Oni koji se stide tog srbstva što je stvorilo Crnu Goru, samim tim stide se i crnogorstva i tumaraju na bespućima bezdušja. Demoliranim i kontaminiranim raspamećivanjem i razjezičenjem, raspravoslavljenjem samo se stvara novokomunjarski san latinizacije Crne Gore. Ako tako obrušavamo najistinitijeg sebe, onaj temeljnik što se srbski zvao, ako brišemo ono valjatno Crne Gore kakva je bila, bojim se da ćemo se naći u vakuumu novoklonirane virtuelne svakodnevice, muvljeg pamćenja i stidokaza. Narodni rapsod je u pjesmi „Plač tri tavničara“ najbolje izrazio tu neprestanu dramatiku i nemir Crne Gore, stihovima:

„Da hrišćansku dužnost ispunimo

da u slavu božju napijemo,

danas, braćo, pa već zadovjeka,

eda bi nam bog dragi pomoga.“

Čini mi se da ta Božja pomoć nikada ne bi bila dragocjenija.

---