-Autor: Zoran Kesić

Pojedini pustolovi i avanturisti kunu se da su posjetili neke daleke zemlje u kojima je ona stvarna da stvarnija ne može biti. Drugi opet odmahuju glavom na ove priče i proglašavaju ih bajkama, sujevjerjem, politkom, razbibrigom za mase.

Ne govorim o vilama, vješticama, čudovištima iz Loh Nesova i ostalim stvorenjima iz mašte, govorim naravno o vladavini prava.

U svojih skoro četiri i po decenije postojanja, umjesto vladavine prava, uglavnom sam se susretao sa pravom da se vlada. I to neograničenim pravom da se vlada kako god vladaru u datom trenutku odgovara, bez ikakvih stega, kontrola, sankcija ili ne daj Bože institucija koje bi tu vladavinu kontrolisale, zauzdale i usmjerile ka poštovanju…

Čega?

Prava? Ustava? Zakona? Etike? Morala? Kućnog vaspitanja?

Zajedno sa mitološkom vladavinom prava i ovi pojmovi sve češće se, umjesto u našem društvu i našim svakodnevnim životima, mogu naći u lijepo oslikanim knjigama koje možemo djeci čitati pred spavanje.

(Ovo nisam mislio ozbiljno i ne, nemojte djeci noću čitati Ustav, sanjaće Koštunicu ili nešto još gore.)
Sa pravom na vladavinu kako god vladar hoće susreo sam se još u nježnim godinama svoga mladog bića. Ceca je još uvijek bila Veličković a Vuk Drašković opozicija kada sam shvatio da je vladavina prava nešto kao Sveti Gral za koji se moraš boriti, tražiti ga i vjerovati da on postoji, koliko god ti realnost dokazivala da si u nemogućoj misiji.

Realnost se u tim mojim herojskim borbama obično manifestovala u vidu kordona policije koji se zalijeće na tebe, što bi obično činilo da zaboravim na časnu potragu za vladavinom prava i potražim prvo sklonište.

Moje pravo da se plašim murije ni tada ni dan-danas mi niko ne može oduzeti, tim prije što me već decenijama ne napušta osjećaj da sam svakako nešto kriv i ako me uhvate nagrabusio sam.

Često mi se tih godina dešavalo da izađem na izbore, dam nekome svoj glas, a država mi taj glas ukrade, pojede, zagubi ili prosto papirić iščezne.

Onda bih izlazio na ulicu da tražim vladavinu prava a državna televizija bi me iste večeri, umjesto hrabrim borcem za istinu i pravdu, nazivala izdajnikom, stranim plaćenikom, snagom haosa i bezumlja ili malo nježnije – šačicom.

Shvatio sam da ja imam prava da glasam, ali nemam prava da očekujem da će moj glas biti i uračunat. Ko mi je kriv kada bih očigledno zaokružio pogrešan odgovor. Nikada me nisu htjeli kvizovi.

Iako nije bilo vladavine prava, tih godina su nešto stariji od mene imali pravo da budu mobilisani i poslati u jedan od ratova u kojima Srbija nije učestvovala.

Zanimljivo, nakon što bi bili u ratu, često bi u miru gubili sva prava koja bi nekadašnji ratnici trebalo da imaju.

Siromašni i gladni građani imali su prava da svoju skromnu ušteđevinu ulože u jednu od senzacionalnih piramidalnih banaka koje su obećavale visoke kamate.

Obećanje je ispalo ludom radovanje, a banke su, iskoristivši pravo da opljačkaju narod, zatvorene, baš kao nešto kasnije i njihovi vlasnici.

Nakon promjene vlasti očekivali smo da vladavina prava svakog trenutka stigne u Srbiju. Uostalom dočekali smo i „Rolingstonse”, pa kako ne bismo i tu vladavinu prava.

Na žalost, kao što i veliki bendovi ponekad na gostovanja šalju neku svoju rezervnu postavu da otezgari, uzme pare i pobjegne prije nego što nezadovoljni fanovi shvate da su nasamareni, tako je i vladavina prava koja bi povremeno i provirila, ubrzo nestajala, a mi sve više i više shvatali da nas i ovi „novi” neće udostojiti privilegije da živimo u normalnoj, uređenoj zemlji.

I konačno, u poslednjoj fazi našeg nemanja vladavine prava koja se dešava već skoro deset godina, stigli smo do dirljive, takozvane „retro” situacije, nekima poznate i kao „volim devedesete” u kojoj sam ponovo kao nekada davno izdajnik, strani plaćenik, sluga ambasada, a ponekad (uglavnom noću kad je pun mjesec) i satanista.

Svjestan sam da taj Sveti Gral vladavine prava vjerovatno nikada ovdje nećemo dohvatiti, ali ukoliko pomislite da su ovo riječi defetiste, depresivca, čovjeka koji je izgubio nadu – varate se.

Borba je moje srednje ime.

I što je cilj nedostižniji moja upornost je veća.

U zarobljenoj državi tinja plam slobode.

Taj plam je u ovim grudima.

Izlazim na ulicu i odlučno zahtijevam momentalno uspostavljanje vladavine prava.

Ili to ili pravim totalni haos.

Ups, eno policije!

Odlazim ipak kući da završim ovaj tekst, a i malo je prohladno ovo martovsko veče.

okruzenje. net

---