-Autor: Rastislav Dinić

Pođimo od jednostavne pretpostavke koju ovdje nećemo posebno argumentovati – uz agresivnu kampanju za vakcinaciju i strogi višenedjeljni karantin, problem pandemije u Srbiji bi bio ako ne riješen onda svakako sveden na mjeru u kojoj se može kontrolisati. Zdravstveni sistem bi bio rasterećen, ogroman broj života spasen, a funkcionisanje društva bi moglo da počne da se vraća u koliko-toliko normalne tokove. Argumentacija za ovu tvrdnju se može naći kod onih koji su za ove probleme stručni, a iskustvo država koje su problemu pandemije pristupile upravo na ovaj način, takođe joj govore u prilog.

Zašto onda već nismo usred agresivne kampanje za vakcinaciju i strogog karantina?

Jedna mogućnost bi bila da vakcina nema dovoljno, ali po svoj prilici – to nije slučaj. Vakcina ima više nego dovoljno za sve prijavljene i preko toga, a dodatne zalihe stižu svakodnevno. Kada je u pitanju karantin, tu nikakva posebna sredstva i nisu neophodna. U pitanju je, dakle, nešto drugo. Šta?

Uprkos svojoj moći da kontroliše medije i institucije, aktuelni režim je suštinski nemoćan – kako pred sopstvenim klijentima i kapitalom čiji profit mora da servisira, tako i pred biračkim tijelom koje je prethodno sam preparirao ubitačnim koktelom konspirologije i čistih laži. Sprovođenje strogog karantina dovelo bi režim u sukob sa njegovim finansijerima, kao i sa građanima kojima ne namjerava da pokrije gubitke zbog nemogućnosti poslovanja. Jasna i odlučna kampanja za vakcinaciju prijetila bi da antagonizuje dijelove biračkog tijela u kojem je prije nabavke cjepiva sasvim planski i smišljeno raspirivana nestorovićevska sumnja u vakcine.

Antirežimska javnost je, s druge strane, sluđena i ne uspijeva da prepozna gdje režim zaista stoji i šta zaista zastupa. Nerijetko, otpor se pruža, kako se pokazalo, potpuno nepostojećoj prijetnji policijskog časa. Ne samo da režim nije spreman da ponovo uvede policijski čas, on nije spreman da sprovodi ni mjere minimalnog zatvaranja koje je uveo preko volje i pod jakim pritiskom ljekara i tzv. „medicinskog dijela Kriznog štaba“. Između javnog zdravlja i „ekonomije“ – režim je jasno izabrao ovo drugo, a građanima više puta, sasvim eksplicitno saopštio da odgovornost čuvanja od pandemije leži samo na njima samima.

Paternalistička figura državne moći – oličena u Predragu Konu, ljekaru, potpukovniku i članu Kriznog štaba – izvučena je u prvi plan u trenutku kada je režimu bilo neophodno da se zarad dolazećih izbora pandemija zaista drži pod kontrolom. Kon je progovorio glasom države koje više nema – glasom SFRJ i njenih institucija, kako zdravstvenih, tako i vojnih – a zapravo glasom države koja brine o javnom dobru, pa makar i paternalistički. Poruka je pogodila metu, naročito među starijim sugrađanima („našim bakama i dekama“) koji još uvijek, bar donekle, doživljavaju državu kao onu državu, državu koja brine, državu kao roditelja.

Ali čim su izbori prošli, na prvo mjesto je došla ekonomija, a zastarela zabrinutost „medicinskog dijela Kriznog štaba“ za javno zdravlje, zdravstveni sistem i ljudske živote postala je predmet sprdnje na režimskim medijima. Režimska predstavnica u KŠ je izjavila da je „svaka porodica svoj krizni štab“, a prije samo desetak dana, u nikada goroj krizi, sa ogromnim brojem zaraženih i nepoznatim brojem umrlih, premijerka je podsmješljivo objasnila građanima da im „država nije ni otac, ni majka“. Paternalistička maska je pala i pred nama se ukazala realnost – država koja služi podmazivanju točkova „ekonomije“, a ne očuvanju bezbjednosti svojih građana. Pravo lice naprednjačke Srbije i njene reakcije na pandemiju nije Kon, nego Vesić.

Dobro, zapitaće se ovdje čitateljka, ali zašto je ekonomija pod navodnicima? Zatvaranje zaista ugrožava poslovanje, pa čak i preživljavanje mnogih privrednih subjekata, ne samo, pa čak ni na prvom mjestu, režimskih klijenata, već prvenstveno malih privrednika, vlasnika malih ugostiteljskih i uslužnih radnji, koje karantin lako može otjerati u bankrot. Pitanje je razumno, ali su ponuđeni odgovori nerazumni.

Šta je bolje – raditi uprkos opasnosti od zaraze ili sačuvati zdravlje po cijenu ostanka bez posla?

Šta je strašnije – završiti u bolnici sa obostranim zapaljenjem pluća ili na ulici bez dinara u džepu?

Šta je bezosjećajnije – zaraziti svoje stare roditelje ili zatvoriti svoje depresivno dijete u kuću?

Šta je gore – umrijeti od korone ili od gladi?

Ponašanje virusa nije u našoj moći, ono je takvo kakvo je i svojom prirodom postavlja i neumoljive uslove borbe protiv pandemije. Ono što jeste u našoj moći je da pravedno, solidarno i humano rasporedimo terete i rizike borbe protiv pandemije, kao i resurse koji nam stoje na raspolaganju. Međutim, u društvu u kojem je put ka ovome drugom trajno i uporno zatvoren – već toliko dugo, zapravo, da i sama ta mogućnost nestaje iz kolektivne svijesti – na raspolaganju ostaje samo tvrdoglavo i beskompromisno jurišanje na tvrde činjenice.

Već pomalo otrcana misao da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, danas bi se mogla parafrazirati ovako: lakše je zamisliti da korona ne postoji, da je pandemija izmišljena, da iza nje stoje iluminati, Bil Gejts, farmakomafija, nego da društvo može biti uređeno tako da nas ne tjera da biramo između zdravlja i sastavljanja kraja s krajem, između osnovnih protivpandemijskih mjera i osnovnih životnih potreba. Otud i kolo oko Stefana Nemanje i spremnost inače razumnih ljudi da se povedu za konspirolozima i ciničnim prodavcima magle.

Kako je već na samom početku pandemije primijetio Nikola Zdravković, borba protiv teorija zavjere ne može se voditi samo naukom, argumentima ili činjenicama, ona zahtijeva i da se pronađu novi načini za kolektivno djelanje, da se uspostavi ekonomija koja će zaista raditi za zajedničko dobro, a ne za profit malobrojne elite. Jedini odgovor na pitanje „pare ili život?“ koje nam postavlja pljačkaški režim jeste da odbacimo sam ovaj izbor. I pare i život, naravno, jer bez para nema života, a bez života, pare nemaju nikakvog smisla.

Da zaključimo – karantin i vakcinacija su neophodni i za njih se treba beskompromisno zalagati. Ono što nije neophodno jeste da zbog karantina propadnu ljudski životi, poslovi, porodice. Ovo nije izbor između zdravlja i ekonomije, već izbor između „ekonomije“ koja radi samo za profit najbogatijih i ekonomije koja će raditi za zajedničko dobro.

Peščanik.net

---