-Piše: Vojislav Bulatović

Nemoj da bi ovo kome za otkup života,

ja ovo tebe, a ti nemoj nikome.

(Matija Bećković: „Reče mi jedan čoek”)

Cetinje 25. marta. Nova vlast je stigla u Prijestonicu da se oglasi i obrazloži svoju poziciju nakon proteklih 100 dana vladavine. Domaćin naše državne kuće, premijer Zdravko Krivokapić, stao je pred poslanike, odabrane narodne predstavnike i odgovarao na njihova pitanja. Narodni „glavari”, sadašni vlastodršci, nisu dobrodošli u Prijestonicu, jer im je priređen doček toliko „srdačan“ da su ih morali štititi kordoni policije. Cetinjani ih doživljavaju kao izdajice Crne Gore.

Sto dana vlasti nije neko vrijeme za donošenje pouzdanih i realnih ocjena o startu. Ne znamo da li je to dovoljno vrijeme da se opovrgne onaj polet i optimizam koji se manifestovao 4. decembra i kasnije kad su konstituisani novi državni organi. Jesu li nade iznevjerene? Sto dana je vrijeme koje je prethodnim vladama bilo dovoljno za lagano preuzimanje štafete u jednoj trci na istoj stazi. Sto dana kontinuiteta na realizaciji dugoročnog partijskog programa. Sto dana nekonfliktne smjene timova uz poštovanje kontinuiteta politike. Sto dana ove „narodne” vlade, uz oštro distanciranje od prethodne politike, to je neuporediv vremenski tjesnac za očekivani start u odnosu na laganu primopredaju dužnosti od partijskih kolega. Novi zadaci s novim ljudima na komandnim pozicijama, ali sa zatečenom armijom administrativaca, koja može na neki način da koči promjene, ali ne značajno, kao odabrani stručni kadrovi i funkcioneri koji su na konkursu birani. Premijer i njegovi saradnici, tj. ministri u njegovoj vladi, ocjenjuju to stanje kao sistem kadrovskih tvrđava gdje su se ušančili sposobni operativci prethodne vlasti a koji nisu spremni da prihvate promjene i da budu lojalni novim poslodavcima koji imaju mandate građana da vrše promjene. A te sveukupne promjene premijer i njegovi ministri označavaju kao suštinske, kao „pročišćavanje” procesa tranzicijske revolucije. Program nove vlade ima složene zadatke ispitivanja porijekla imovine, suzbijanja organizovanog kriminala, suzbijanja raznih vidova korupcije i ostvarenja vladavine prava. Otpor ovoj politici pružaju kadrovi smijenjene vlasti, optužuju premijer i potpredsjednik. I u parlamentu rastu tenzije zbog blokade pa traže promjene zakona, a u EU (posredstvom Venecijanske komisije) ne razumiju ovu brzinu i put koji se predlaže. U sistemima uređenih zemalja EU takav juriš na institucije zbog njihove otuđenosti ili podređenosti nekim nedržavnim centrima moći ne postoji. Pojedinci, pogotovu, ne mogu biti kočnica njihovog ustavnog funkcionisanja.

Opozicija, tj. prethodna vlast, koju sadašnja vlast optužuje za sve nevolje: nezakonitu privatizaciju i prvobitnu(!) akumulaciju, za kriminalnu spregu javnog i privatnog sektora, za korupciju i organizovani kriminal, za privatizaciju državnih instituacija – riječju za „pogrešnu” Crnu Goru, uzvraća kontraoptužbama. Njena priča o sadašnjoj Crnoj Gori je drama borbe protiv kleronacionalističke i ravnogorske vlasti koja se lažno predstavlja kao „prava Crna Gora” (u stvari je „srpski svet”). Na suočavanju u parlamentu svako je čvrsto stajao iza svojih argumenata. Jedan argument opozicije je predimenzionirano istican: ugrožavanje nacionalne bezbjednosti i međunarodnog kredibiliteta Crne Gore kao članice NATO-a i kandidata za EU. Ova polemika je započela u Odboru za bezbjednost, zatim u medijima, u kontaktima ambasadora i NATO zvaničnika. Začuđuje s koliko revnosti i egzibicionizma pojedinih aktera je razrađivana „opasnost” izolacije Crne Gore od strane „strateških partnera” zbog curenja tajnih podataka i objavljivanja (u odboru) imena tajnog operativca koji brine o bezbjednosti i naše zemlje kao članice NATO-a. Uzalud su se premijer i njegov potpredsjednik branili da u zvaničnim kontaktima nisu dobili takva upozorenja, stavovi se nisu približili. Javnost mora da se zapita kakva je to nacionalna bezbjednost koja se krije u instituciji čija tri slova ovih dana fluoroscentno svijetle: ANB?! Koliko naša vlast koja je od naroda izabrana ima stvarnog suvereniteta? Zašto strani ambasadori („strateških partnera”) imaju toliku slobodu da ocjenjuju i upozoravaju našu državnu vlast a ambasador našeg (ne)strateškog susjeda Srbije zbog jedne „nepoćudne” izjave biva proglašen nepoželjnim u Crnoj Gori?

Apostrofiramo multietičnost, mada ona nije tako mnogobrojna kao u nekim drugim zajednicama. Međutim, naše etno-zajednice vole da ističu svoju vezanost sa svojim „majkama” izvan Crne Gore: Albanci sa Albanijom, Bošnjaci (Muslimani) sa BiH, Srbi sa Srbijom, Hrvati sa Hrvatskom. Jedino etnički Crnogorci (koji se tako osjećaju) su vezani za Crnu Goru koju slave i u himni kao majku. U ovim specijalnim vezama kriju se i naši specijalni čvorovi koje ne umijemo da razriješimo na dobrobit našu. Mogu li te „majke” da budu povezane i jednako poželjne? Jugoslavija je to umjela!

---