-Piše: Ratimir Vujačić

Digla se ovih dana na ministra pravde kuka i motika. Poslušnici i pomoćno osoblje, pokazaše ogromnu hrabrost i demokratski potencijal, uz pozivanje na europske manire. Grunuše sa svih strana, svako u okviru svojih sposobnosti. Nije to „kuka i motika“ u onom prevaziđenom smislu – radnici i seljaci sa žuljevima na rukama: najamnici su, ali u blistavim kravatama i odijelima, prijete traktorima a lete avionima, mjesto srpa koriste kompjuter... mahom školovani, neki znaju pomalo i engleski. Sad su zaista organizovani, službenici Vlade, ali ne naše, nimalo naklonjeni politici države čiji su građani. Svako malo traže ostavku ministra, predsjednika Vlade, ili svih zajedno. Više se tražilo ostavki u zadnjih mjesec dana, nego poslednjih 30 godina. Demokratija je prosto eksplodirala. Što bi rekao aforističar: DPS nas je doveo na rub provalije, i bodri nas da hrabro napravimo korak naprijed.

KLjUČNA RIJEČ

Poznato je, koliko je bivša vlast s trabantima osjetljiva na jezikoslovlje, elem lingvistiku, riječi i slova. Na šta bi ličila naša suverenost da nam neko uzme makar jedan od ona dva meka suglasnika, kamoli cijelu jednu riječ. Ideologija DPS-a i prirepaka održava se beskrajnom zloupotrebom jednog do dva pojma: Crna Gora i suverenost, a nenadmašan je i pridjev – crnogorski. Kad ih potroše, a pri tome su, iscuriće iz njih sva snaga i retorika, ako se tu ikad i nalazila, jer dušmani pričaju da je njina magija u novcu, koji su dijelili šakom i kapom. Ukratko, ne smije niko pomjeriti ni zarez, kamoli riječ, iz okamenjene političke fraze, koja služi svrsi, to je i Staljin znao. Ne razumiju svi zašto su fraze svete i kuda vode, ali nije njihovo da misle, nego da slušaju i ponavljaju.

MASAKR I GENOCID

Ne znaju svi, ali se to svakako ne odnosi na Jošku – Jozefa Fišera, ministra spoljnjih poslova u Vladi Gerharda Šredera u vrijeme napada na Jugoslaviju. Grešni Joška je morao kako-tako da ubijedi domaću javnost, ali i svoje partijske drugove, da je neophodno da njemački vojnik, prvi put od sloma Trećeg rajha krene u akciju van svojih granica. Na kongresu svoje stranke Zelenih 13. maja 1999. intervenciju protiv Srbije pravda tako što je srpsko ponašanje na Kosovu uporedio sa Holokaustom, dok srpski vođa Milošević planira novi Aušvic na Kosovu, što se može spriječiti samo ratom. Tada je za govornicom dobio u glavu „vodenu bombu“ od koje mu je pukla bubna opna. Drska podvala nije mogla proći nezapaženo u zemlji koja kao vlasnik pomenutih izuma, dobro zna o čemu je riječ. Ali metafore iz Trećeg rajha, sa Holokaustom i Hitlerom bile su neophodne da se opravda „humanitarna akcija“ tj. bombardovanje Jugoslavije. Zapad je nastavio da koristi ovaj „moralni argument“ u Avganistanu, Iraku, Libiji, Siriji.

Stoga američka ambasada na Tviter nalogu „lepo“ poručuje da se masakr u Srebrenici nazove genocid: „Tražimo jasnoću,... da će Vlada CG nedvosmisleno osuditi masakr i nazvati ga onakvim kakav je bio – genocid“.

TRAGEDIJA I FARSA

Nijesu svi korisni idioti benigni. Po ovom pitanju čuveni i eksponirani doktor nauka i BiH intelektualac je javno u TV emisiji, nakon što je prethodno žučno branio tezu o genocidu, upitao sagovornika: Što mislite, koliko dana bi se Vojska RS održala u slučaju napada Armije Bih? Ovdje je opet jasno, što bi rekli Amerikanci, da se radi o želji za pomirenjem, i da je upornost da se ostane vjeran pojmu i nazivu genocida humani projekat. I da se nešto slično nikad ne ponovi. I da je relativizacija stvarnih i teških genocida koji su se događali u istoriji, a po osnovu njihovih bijednih potonjih imitacija, poučan čas iz istorije i njenih tragičnih epizoda.

---