-Piše: Krsto J. Pejović

Poznato je da svaki pravni sistem djeluje kao cjelina, kao zaokruženo pozitivno pravo, i da se sva načela i maksime afirmišu putem pozitivnog prava. Često to pozitivno pravo ne može regulisati sve čovjekove radnje, odnosno sve pravne i ljudske odnose, jer „pravo tapka za životom“. Vjerovatno i zbog toga što se ne držimo principa stricti i uris, što dovodi do grubog kršenja savremenih principa ustavnosti i zakonitosti. Kršenju pravde i pravice vidan doprinos daju i nejasnoće normi. Dakle, nedostatak pravde, pravice jeste okolnost koja daje sudiji da sudi po slobodnoj ocjeni po prirodi posla koji izvodi, pa često sud odluči da zakonitost prevagne nad pravdom i pravicom. Koliko su danas pravda i pravica neposredni izvori prava govore i odluke Ustavnog suda Crne Gore, koje dokazuju i ukazuju na poštovanje pravne sigurnosti koja proističe iz Ustava, a koje se odnose na pojedine sudove. To se posebno manifestuje u materiji radnih odnosa, odnosno radnog prava, kao najsvjetlijeg prava još od antičkog Rima, tj. rimskog prava. Danas je moguće pravično suđenje, odnosno primjena pravičnosti samo ako zakoni nisu nepotpuni, odnosno njihove norme nijesu protivurječne. Tačno je da zakon ne može biti prepušten volji sudija, jer pozitivno pravo ne može biti proizvoljna tvorevina, budući da je zakon često protivan pravdi. Stoga je antički mudrac Platon kazao da „pravda treba da služi pravdi“. Toga ne treba da je svjestan ne samo sud, već i Sudski savjet. Danas je opšte obilježje prisustva zakona, ali ne i pravde, i to je za neke dovoljan oblik određenog tipa demokratije. U svijetu liberalne ekonomije teško je prenijeti pravdu u „domen uma“. Ne bez razloga Gete kaže „da je čovjek tamno biće“ pa nije dobro da je sam, bez pravde. Dakle i u kriminalca treba sačuvati ljudsko dostojanstvo. I ako se sudske odluke ne komentarišu javno, kontrola nad radom sudstva mora postojati. Zato pravo, koje sud mora da primijeni, treba biti ne kao pravo ideje sudskog prava, već kao pravičnost i pravilnost. Za sudiju kome je stalo do pravde i pravičnosti, potrebno je da je sudija „lična veličina“. To ne smije smetnuti s uma ni Sudski savjet. Takođe, Sudski savjet ne smije prenebregnuti okolnost da sudija treba da ima urođeni smisao za pravdu, a ne samo za zakonitost, jer zakon može biti nepravedan, ali pravo ne može biti nepravedno. Otuda za nauk da sud nije tmina, već oltar pravde. Izbor lica za sudije je nesporna činjenica koja znači čast da se sudijama ukazuje određeno priznanje, ali to samo po sebi nije dovoljno da se pravedno sudi. U vremenu neoliberalne ekonomije potrebna je snaga i mudrost sudije za pravično suđenje, normalno ne da smisao rada sudije bude „zatečenost u normi“. Pravda je ne samo riječ, već i činjenica, i pored toga što čovjek, ima pravo da sudi o sopstvenoj stvari. Ako sudija nema osjećaja „o pravu duha“, onda je malo koristan pravdi i pravici. Autor ovog teksta nema namjeru da pravi „šnit“ za sudijski poziv, ali ima slobode da podsjeti da je Bog čovjeku dao udio „u vječnom pravu“. Stoga ne smije se zaboraviti da je pravda sudbinska važnost za svaku demokratiju i da je moralnost preduslov primjene pravde i izvora prava. Oni koji se bave primjenom prava u bilo kojoj oblasti vlasti moraju da odluče saobrazno pravu. Nije suvišno, ako se kaže, da pravo obuhvata Ustav i zakone i podzakonske akte, koji potiču od vlasti koja ima ovlašćenje za tu funkciju i ulogu koju deriviraju iz ustavno-materijalnih propisa. Važno je reći da određena akta koja se donose od strane poslodavca čine dio materijalnog prava, naročito iz materije radnih odnosa, bez obzira na to što je to pravo autonomnog karaktera. Pravda, odnosno izvorna primjena prava i te kako zavisi od problema tumačenja norme, budući da se često na osnovu pogrešnih činjenica izvodi pogrešna predstava o pravu. Takođe, ponekad suvišnost norme ugrožava pravdu, jer se dešava da te činjenice budu određene drugim normama koje „iskliznu“ na štetu pravde. Za potpunu pravdu, odnosno pravilnost, takođe je važno da ne postoji protivurječnost između dvije norme koje se neposredno primjenjuju. Nije naodmet podsjetiti da je u eri neoliberalne ekonomije sve manje onih koji žele unaprijediti postupak stvaranja norme, čime se suspenduje osnovno načelo da je zadatak izricanje pravde. U ovom vremenu, kada su pale sve vrijednosti, ne smije se zaboraviti ni činjenica da „zakonski jezik” treba biti saglasan lingvističkim pravilima. Stiče se utisak iz dosadašnje prakse da pojedini pravnici nisu svjesni navedenih okolnosti, ili pak da ne koriste dovoljno „alatke” koje služe za tumačenje primjene prava. Pa zaključak da pravo postoji jedino ako je utemeljeno na autoritetu, kako sudije, tako i zakona, nije naodmet. Inače, autoritet pravde se nalazi u zakonu jedino ako je zakon pravedan. Savremeni svijet neoliberalne ekonomije koja je pala na ispitu u svemu je bio i ostao utemeljen na profitu, koji prednjači nad svim vrijednostima, posebno nad pravdom, pravnom sigurnošću i pravnom stvarnošću. Zato nije ni čudo što liberalni svijet zaboravlja i ne shvata da je presuda vrhunac pravde, vrhunac umjetnosti. Lege artis je za poklonike neoliberalne ekonomije zona biznis smetnje. Sagledavajući današnje prisustvo nezakonitosti širom zemljinog šara običnom čovjeku nameće se zaključak da nikad nije bilo manje pravde, kao da se sve đavolu predalo, kao da je došlo do raspeća pravde. Ukoliko sudije budu umnožile vrline, nezakonitosti će biti sve manje. Određene kritike u odnosu na pravni, odnosno sudski sistem izostaće ako pravda bude dostupna običnom čovjeku. Inače, dostojanstvo čovjeka je da se drži moralnih vrijednosti, odnosno bar zakona, i to je onaj minimalni uspjeh koji je predvorje pravde, koji vodi ka vladavini prava koja podrazumijeva: pravdu, svrsihodnost i sigurnost prava. I na kraju, podsjećanje na riječi Gustava Radbruha da je: „Država pozvana da donosi zakone samo pod uslovom da i sebe samo smatra vezanom sopstvenim zakonom”. Završiću riječima mitropolita Amfilohija: „Zakon je prosta riječ, koja znači pravdu”.

---