-Piše: Maksim Drašković

Ko je u ovome svemu što nam se dešava pozitivan, a ko negativan, i šta je jedno, a šta drugo – teško je živu stvoru razabrati. Medicinski gledano, pozitivan je izgleda onaj što je jadnik obolio, a negativan onaj što je zdrav kao drijen i puca od gologa zdravlja. Valjda kad je pozitivan potvrđuje prisustvo nečega negativnog i bolesnog u sebi, kako li? Jednome tako pregledali glavu i rekli mu da su našli sve pozitivno. On se mrčenik obradovao i osokolio, a već sjutradan pao u kovrljicu – više se nije svijestio. Da su mu rekli da je negativan, možda bi se siromah bar malko pripazio i potrajao još koji dan. Ovako, šta je tu bilo pozitivno, a šta negativno – Bog sami zna. Neka, no onaj što ga je leleko, nije znao da li da ga okiti pozitivno ili negativno.

U književnosti je to posve prirodnije, jer je to u nju došlo iz samoga života. Nepogrešivo se zna ko je pozitivan, ko negativan životni i književni junak. Da li je mračni ili svijetli tip čovjeka. Poezija života svakome stvoru označi put, iako niko kao ona ne umije da zaturi i zametne trag, a, opet, sve nepogrešivo ispriča. Svakoga sjedne na mjesto koje mu je život namijenio – ili je gore, ili dolje, ili plus ili minus, pozitivan ili negativan, ili sjedi u magarećoj klupi među neljudima, ili u pročelju među ljudima… I onaj glumac vjerno oponaša čovjekove životne tragove – negativca i pozitivca, moralno posrnulog i moralno uzvišenog. Ima i ova „korona“ i pozitivnog i negativnog. Kažu da je jedan tek uoči same smrti, pošto mu je pasala devedeseta, prvi put postao pozitivan, i to zahvaljujući „koroni“. Doduše, bio je vele i na samome rođenju – svi se poradovali prispjenku. Ali čim je prvi put kmeknuo, prva je majka u njemu prepoznala negativca. Čitavog vijeka je jadnica strecala da je ne proda ako mu što ustreba. Tako je to u životu.

Ipak, najteže je pozitivnog i negativnog opaziti i uačkati u politici. Kad je političar najpozitivniji, narodu smrkne, a njemu svane. Kad je obrnuto, tek onda ne znaš šta te čeka. Pa, čik, snađi se tu, pametnjakoviću. Taj virus ne traje od juče – oduvijek su pozitivni naprečac postajali negativni, a negativni pozitivni. Tako je, recimo, u januaru šesnaeste, onaj Pajović (zajedno sa Azricom…) bio pozitivan, a umjesto njega, mi zapali u izolaciju. Kad sultan nazebe – raja kija. Tako i prije i poslije toga, sve do dana današnjega. Tek je sad, kad smo tobože izborili i dočekali slobodnu zoru, sve odjednom postalo maglovito i zagonetno. Pravo je čarobnjaštvo razaznati opoziciju i poziciju. Narod pospremio poziciju u opoziciju, a onda naprasno pozicija postala samoj sebi opozicija. Manjina postala većina, a većina manjina. Negativni ucjenjuje pozitivnog, a pozitivni negativnog – tome izgleda kraja nema.

Da li je to igdje i ikada bilo, otkako je vijeka i svijeta? Čestiti narod oformio i na vladarski presto ustoličio porodicu od četrdeset jednog člana, da živi složno u kući i da (zajedno sa domaćinom koga su sami postavili na čelo domaćinstva) vjerno radi i služi svome narodu, a, umjesto toga, u toj porodici više nego pola „čeljadi“ radi o glavi svome kućnom starješini. Zna li iko da je kad i negdje postojala takva porodica, koja svojom neslogom i sebičnošću radi na sopstvenom uništenju i omogućava da se dojučerašnji, a višedecenijski zlotvor ovoga naroda vrati i iseli ih iz kuće i ponovo porobi narod koji ih je odvažno, ali teškom mukom smijenio. Može li živ stvor povjerovati da neko, ko je dugotrajno i borbeno stvarao Front i Pokret za promjene, sad kad mu je konačno ovaj namučeni narod donio te demokratske promjene (naravno i njihovom velikom žrtvom, hrabrošću i istrajnošću), sebično i vlastoljubivo podriva slobodarsku pobjedu i bezumno traži promjenu tih istih promjena, bojim se, nepromišljeno, obijesno i sujetno gurajući i sebe i ovaj narod u samouništenje?! Budimo dostojanstveni i pozitivni, ali ne na „koronu“, nego kao ljudi!

---