Djeluje kao prava kao vječnost, otkako nas svakodnevno putem sredstava javnog informisanja informišu o novostima u vezi sa korona pandemijom. Dobijamo informacije o broju novozaraženih Kovidom-19, kao i o broju umrlih od posledica korone. Čitamo o rizičnim područjima, upozorenjima o putovanjima, lokdaunu, djelimičnom lokdaunu, aerosolima, brojkama incidencije, sve manjem broju kreveta na odjeljenjima za intenzivnu njegu, dugotrajnim posledicama korone, mogućim vakcinama, protivnicima vakcina i nošenju maski i onima koji bi već sada najradije ukinuli demokratiju.

Prilično je mnogo stvari koje nas već mjesecima zasipaju, ponekad uznemiruju, a ponekad ostavljaju bez riječi. Ponekad mi je svega toga previše. Tada su mi potrebne pauze od vijesti i odlazak u drugi svijet. Obrazovan građanin govori o eskapizmu. Ja jednostavno kažem: odoh na igranje. Ne moram da idem u šumu kao mnogi drugi u vrijeme lokdauna, zbog čega su šume i zaštićena područja prirode na mnogim mjestima trenutno prilično pretrpani ljudima iz grada u obući i odjeći za planinarenje i pješačenje.

Dovedem peruansku džunglu kući, kao Lara Kroft istražujem napuštene pećine i ne moram da brinem zbog zaraze. Na svom konju „Horsi” sam bio i na Divljem zapadu, spuštao se niz piramide u drevnom Egiptu ili vozio snoubord niz Monblan. Njujork sam oslobodio od korumpiranih zlikovaca.

Sve je to moguće uraditi kao igrač video-igara. Možete da vidite nešto od svijeta bez napuštanja dnevnog boravka i ugrožavanja sebe ili drugih. Maska, takođe, može da ostane u džepu. Ne znam za ležerniju zabavu u vrijeme korone – osim literature, filmova ili serija. Ali, to mogu da iskusim samo ako sam sam. Čitanje i slušanje istovremeno je nemoguće. Gledanje filma dok mi neko čavrlja sa strane je dosadno. Igrati igru i čavrljati sa nekim – nema problema! Svako ko žudi za socijalnim kontaktom može da se sastane sa prijateljima na mreži i da zajedno lovi bandite, igra fudbal ili ih posjeti na njihovom ostrvu.

I još nešto mogu video-igre – pomažu nam da ne poludimo, posebno u kriznim vremenima: One podstiču toleranciju na frustraciju. Jer i najbolji igrači gube. Uvijek iznova. Nevjerovatno je frustrirajuće ne riješiti zagonetku dok igrate dječiju igru, ne popeti se na platformu tokom igre u kojoj skačete ili ako vas nadvlada horda protivnika. Digitalne igre prisiljavaju igrače da nakon pada ponovo ustanu, kroz njih učimo nove tehnike i isprobavamo nove puteve.

Veoma je motivirajuće kada savladate odriješene prepreke, pobijedite šefa, riješite zagonetku, pronađete vrijedan artefakt. Zadovoljavajuća nagrada za sav trud i efikasan trening za jačanje tolerancije na frustraciju. Dakle, prihvatite se konzole. Svaki početak je težak, ali isplati se.

Što više ljudi igra, to brže nestaje jadni igrački kliše navodno smrdljivih štrebera. A onaj ko može bolje da kontroliše bijes, u stvarnom životu može opušteno da stoji u redu ispred supermarketa i na hladnoći čeka da uđe i kupi brašno ili toalet papir.

dw.com

---