-Autor: Želidrag Nikčević

Hajde da ne vičemo jedni na druge, nego da mirno porazgovaramo. Kritikuju, kažete, onoga koji ih je predvodio i koga su izabrali za premijera! Pa gdje to ima?

Ima, drugarice i drugovi, svuda – osim u malim poltronskim diktaturama, tamo gdje ljudi ne smiju pisnuti pred velikim gazdom i svakodnevno se moraju zaklinjati u ljubav neprolaznu.

Upozoravaju ga, kažete, na greške, a još nije ni počeo da radi! Da li je to normalno?

Ne, nije, nego je valjda normalno da ga upozoravaju kasnije, kad procijene da mu se primiče kraj, a na horizontu se pojavi novi genije. Evo, prepričaću vam jednu malu bajku, pa vi kako hoćete.

Zamislite neku istočnu zemlju. U njoj vlada veliki sultan, sunce sunca, svjetlost svjetlosti, svedržitelj vaseljene, da nam živi hiljadu godina i još hiljadu godina. On ima osoblje dobro plaćenih poltrona, koji mu ližu pete i pjevaju slatke pjesmice. Da, i još zapadne ambasade, odakle stižu čestitke, pošiljke sa direktivama i poklonima. I još zamislite: u njegovoj zemlji odjednom se javljaju neki ljudi koji kažu da oni sultana PODRŽAVAJU.

Kako će reagovati sultan, njegove ulizice i zapadne ambasade?

Sam sultan će biti veoma uvrijeđen. Jer on je sunce sunca, svjetlost svjetlosti, svedržitelj vaseljene, i ničija „podrška“ po definiciji nije mu potrebna. Pa dobro, osim podrška zapadnih ambasada. Ali to su stranci, a ne neke bezvrijedne domaće vaške, fuj na njih.

To je prva reakcija. A druga će biti ovakva: da li te bezvrijedne vaške hoće da kažu da samo oni podržavaju sultana, a ostali ga ne podržavaju ili ga podržavaju nepravilno? To već miriše na klevetu. To jest, već liči na podsticanje – i sami znate čega… Opet državni udar?

Sad – krug dobro plaćenih ulizica. Da li su njima potrebni konkurenti u lizanju peta i pjevanju slatkih pjesmica? Ne, oni ih ne žele i spremni su da svakog rivala zadave svojim sopstvenim rukama. Jer svaku neovlašćenu pohvalu sultanu oni vide kao napad na njihova sopstvena udobna mjesta. To jest, kao prijetnju njihovoj ličnoj dobrobiti, pa čak i više od toga. Jer je sultan strog, i bivše sluge otpušta zajedno s glavom.

Na kraju, ambasade. Koje su odavno kupile svakog od sultanovih poltrona i uopšte im nisu potrebni dodatni troškovi za kupovinu novih. Osim toga, ne postoji ni garancija da se oni prodaju po pristupačnoj cijeni. Šta ako su oni patrioti i vole svoju idiotsku zemlju? Ne, ne trebaju im takva iznenađenja.

Zaključak? Ne podržavajte sultana, osim ako nemate u džepu specijalni ferman ili neku dozvolu (a još bolje naređenje) da se time bavite. A ako imate – takođe ne pretjerujte u revnosti i stalno tražite povišicu.

A ako ga ipak volite, ako ne možete bez njega živjeti? (Ovo je, uzgred, moguće i bez laskanja: ima raznih sultana, i na fonu nekog „ludog“ prethodnika novi sultan često bude dočekan kao gutljaj vode u pustinji).

Pa, ako ga baš volite – sledujte rimskom pravilu: prema njemu se odnosite kao prema dragom pokojniku. Aut bene aut nihil, ali bolje nihil. Pogotovo ako je sultan star, da nam živi hiljadu godina i još hiljadu godina. Ili će ga neka ambasada zamijeniti drugim sultanom – i, vrlo vjerovatno, rukama istih laskavaca. Koji će se i pri sledećem sultanu baviti istim zanatom. A vi? Tako da…

iskra.co

---