- Piše: M. Sc E.E. Dragan Perišić
Pojahah ljutoga vranca – majbaha pa s njim pravac šuma. Hoću reći Katunska nahija. Krenuh, poput predaka, koji su još prije deset vjekova branili iz šume Crnu Goru. Eh, kakva je tada – prije hiljadu godina – Crna Gora bila!
Kad tamo nigdje šume, sve goli krš, šipražje i grmlje. A majbah, okićen u svilu i kadifu, srmom zauzdan – ništa je pri njemu krilati Jabučilo Vojvode Momčila, čuvenog reketaša sa Pirlitora – ne snalazi se dobro. Mislio sam da je ovo kao Šervudska šuma, a ono ni „Š“ od Šervudske. Vranac se propinje lijevo, pa desno, zveče skupocjene potkovice od 35.000 eura, „iz kopita živa vatra sijeva, iz nozdrva modar plamen liže“, ali, avaj, sve uzalud. Ulila i neka kiša, nigdje zaklona, te ja pravac kući. E neću vam reći kojoj: da li onim dvjema ruševinama u Kočanima što ih nadležni organ ne prepoznaje a okružene su ogromnim zidom, bolje reći opasane bedemom, kao nekoliko fudbalskih igrališta, ili „Ničijoj kući“ od desetak miliona, ili... Uostalom, prisjetih se: uskoro će Mitrov-danak, hajdučki rastanak, pa malo požurih.
Kako nisu prošli neki dobronamjerni milioni čašćavanja malog Dritange, koji su mogli biti tretirani po principu interesne dobrovoljnosti, a čast je velika i nije to nikakva korupcija, da ne bude zabune, došla mi je trojka na kanabe. Primio sam ih uljudno, onako kako doliči političaru od malih nogu (nisam čak ni pripravnički staž imao prilike da odradim, odmah sam se dao u politiku, te imam političkog staža više nego ovaj poletarac godina). Prilazi najstariji od njih, dobro skresane brade kako se ne bi pomislilo da je četnik (daleko bilo) ili pripadnik ludačkog pokreta. Onako neiskusan, politički amater, ozaren u licu širi šaku dok mu ja stegnutom pesnicom stavim do znanja na koga se namjerio. Na kraju prilazi ona nebitna, mala Dritanga, koju sam, sjećate se, u Skupštini častio sa: bitango, budalo, sjedi... i najurio ga. Njega sam čuknuo malo jače, da uvrti u pamet moju pesnicu.
U kabinetu sam ga smjestio u ćošak (tamo mu je i mjesto). A on onako sramežljivo pita o trećem mandatu Medene, na šta sam ga elegantno skinuo s nokta, da ne kažem sa kurtoazije: to nije pitanje za mene.
Prije petnaest godina, bješe državna zajednica pod vođstvom Sokratesa Budvanijesa (koji sada uživa u Beogradu voljom mojom i Vujkija), fudbalski šampionat u toku. Pod Goricom se sastali Partizan i Budućnost. Uza me se zalijepili tajkuni i podrirepci i među njima, neizostavno, Medena. Taman sam je bio promovisao u vrhovnu personu u pravosuđu; državomrsci bi kazali: krivosuđu. Znam da je bila skijašica i osvajala medalje, pogotovo, kako neko reče, ako su bile samo tri učesnice. Utakmica u toku, ja sa elitom u ložama, a iznad mene na dvadesetak koraka prodoran poklič:
– Koga to vidim, koga to vidim? Je li to Gospodar sa svojom svitom? Da li je ono Medena među njima, ili me oči varaju? E, što se ona razumije u fudbal – da je pitaš u kojim dresovima je Budućnost ne bi znala!
On, kažu, oblutan iz ZIKS-a, obukao Zvezdin dres, pa tako uočljiv, prolama svojim baritonom i zabavlja publiku.
A Medena kako se tada zalijepila, nema sile da se otkači. Konstatovala je da u Crnoj Gori nema organizovanog kriminala, počela da poklanja stanove djeci i naravno da ona dobija nove. Sin joj se okumio sa
Branom Mićunovićem, nadaleko poznatim i van granica Crne Gore. (Nešto se nije smio kretati izvan Crne Gore dvadesetak godina, zbog nekakvih potjernica. Tu skoro su ukinute, pa je sad slobodan i častan čovjek. Posebno častan.)
Umalo da zaboravim da je ova godina jubilarna. Dvadeset je godina kako je Dlakava Ruka ubila na bolničkim kolicima ispred Urgentnog centra KCCG ranjenika, naočigled prisutnih. A u viteškoj Crnoj Gori se ranjenik liječio, makar i najljući dušmanin bio. I, naravno da je naš dostojni, stručni, savjesni i nepristrasni Vrhovni sud oslobodio Dlakavu Ruku. Usled nedostatka dokaza. A, kažu, medicinska sestra odmah dobila stan!
Nego, otrže mi se misao. Medena je kuma sa Stanojkom, zamjenicom Specijalnog, a kumin je muž oprostio Mićunoviću 2 miliona eura. Sitnica. Medena potom prodala prijatelju Šošu zemljište, takoreći poklonila, za vrtoglavu sumu novca. A tek koliki bi pravi iznos bio za parcelu u toj nedođiji! Pa se radoznali novinar pita otkud joj skupocjeni sat, da li ga je prijavila, da li bi rekla njegov broj... I ona htjela da podnese ostavku. Podvukao sam joj: ne! Sad je jahačica. Propinje se dorat iz sve snageâŚ
Čuveni Talik, koji je proučavao i grčko pravo, usput kao student radio kao izbacivač i jednoga mladića malo mlatnuo, i bio malo kažnjen, kaže: komisija je konstatovala da su postignuti izvjesni rezultati u borbi protiv organizovanog kriminala. A izvjestan znači: dobar, sjajan. Svaka čast referentnom lingvisti. Pred njim kapu treba da skinu i
Klajn, i pokojni
Ivić, Pešikan, Stevanović, Maretić... A nova parlamentarna većina ga nije kritikovala. Osim onih osuđenih za Državni udar. Samo mi nije jasno na koga se odnose stihovi čelnika URA: „Milivoje, sabljo britka/ Vala ti je priča plitka/ Nobelovcu pravne struke/ Poštedi nas tvoje bruke/ Ako nemaš rezultate/ Ko maskotu nek te pamte.“
DRI odlazećoj Vladi
Duška Markovića dala negativno mišljenje.
Trebalo bi da bivši nazovipremijer donese koji radijator da zagrije prostoriju u kojoj je odlučivano o budžetu, dako bi DRI promijenila stav.
Za kraj: kako je divno prisjećati se davnašnjih razgovora sa sada upokojenima. Evo, ja sam nekad razgovarao sa mitropolitom
Amfilohijem da se SPC u Crnoj Gori nazove samo Pravoslavna. I ta ideja na startu nije bila odbačena. I, ne bilo me ako nije istina, ubjeđivao sam i
Nikolu Teslu da požuri malo sa polifaznim strujama i obrtnim magnetnim poljem. Ni on tu ideju nije odbacio. Što ti je prisjećanje – naknadna pamet!
)){kind=small}
