-Piše: Nikola Ivanović
Politička rasprava u Skupštini vezana za izbor nove vlade počela je, kao i u drugim hajd-parkovima, napadima na mandatara, najviše od onih koji su ga isturili na čelnu poziciju. Pojava izuzetnog političara, spremnog da pomiri krajnosti, tretira se od prosječnih kao prestup. Sve ono što ga izdvaja od ostalih političara dopire do njihove svijesti u obliku pokazivanja njihove malenkosti, pa je mandatar najviše udara trpio od koalicije koju je predvodio. Počelo je loše, a završeno dobro. Kad smo došli do dna, izgleda da su nas muke spojile, da su nas duboko zavađene, podijeljene – ujedinile. Došao je kraj prigovorima.
Paralelno s procesom izbora ekspertske vlade, najavljuje se problem popisa stanovništva uz spakovanu prevaru. Na primjer, centar za demokratski sunovrat predlaže da se građani ne izjašnjavaju o jezičkoj, vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti. Boje se slobodnog i iskrenog izjašnjavanja o etničkoj pripadnosti, zapravo da se slika s litija ne prelije na popis.
Svađom oko liderstva htjeli su da svi budu pastiri, a niko ovca. Mandatar je predložio vladu. Sve je napade i omalovažavanja muški istrpio. Bojali smo se da će rezigniran napustiti govornicu, uz opasku „gdje sam ovo zalutao“!? Baš uoči konstituisanja Vlade, televizija se pokazala pristrasnom i samim tim može biti podla sprava, koju je omalovažavao
Volter Lipman, za mnoge najuticajniji novinar SAD dvadesetog vijeka, smatran ocem modernog novinarstva. Ostalo je svjedočenje o njegovom nepovoljnom mišljenju o televiziji iz ranih pedesetih godina prošlog vijeka. Naime, njegov kuvar ga je uporno molio da mu kupi televizor. Lipman je popustio, ali uz obavezu da televizor ostane u kuhinji.
Dvodecenijski primarni cilj bio je asimilacija Srba u Crnoj Gori. Protivteg je neko dosta prozirno smislio i plasirao baš 1. decembra putem servisa građana. Progovorila je fantomska crnogorska javnost Srbije: „Položaj Crnogoraca u Srbiji nikad gori“, poručuju iz nepostojeće crnogorske nacionalne zajednice Beograda, uz napomenu da je na popisu iz 1981. u Srbiji bilo 150.000 Crnogoraca, a sada svega 37.000.
To je zbog nebrige države Crne Gore, rafalno tvrde, očito probrani sagovornici iz Beograda. Ističu da ne očekuju bolji odnos ni od nove vlasti. A prva navijena sagovornica (
J.B.), bivša odbornica u Skupštini grada Beograda, izjavljuje da se osjeća vrlo nesigurno u Srbiji, pogotovo u Beogradu… Nemamo, kaže, krov nad glavom. Slijedi izjava narednog sagovornika: „U Podgorici ćute na asimilaciju Crnogoraca u Srbiji. Sada u Beogradu ima samo 9.000 Crnogoraca“.
Mislim da su drastično zanemareni razlozi za navodnu „asimilaciju“. Nameće se pitanje: Da li je naših manje tamo zbog djelovanja naših ovamo? Pokušaću da natuknem neke razloge.
Jedna od bitnih primjedbi
Krivokapićevoj vladi – nema manjina. Jedna od tri manjine držala je pet od 18 ministarskih pozicija u Vladi, a da ne govorimo o broju direktora direktorata itd. Dok su nacionalne manjine, čak i njihovi potomci, koji su rođeni na prekookeanskim destinacijama, slijetali u Crnu Goru da glasaju na referendumu, to pravo je uskraćeno Crnogorcima iz susjedne Srbije, što su mnogi doživjeli kao uvredu, da su odbačeni od matice. Moguće je da je to razlog za pomenuti pad broja Crnogoraca sa 150.000 na 37.000.
Pominjem jednu uvredljivu izjavu našeg ovamo visokorangiranog (drugorangiranog) funkcionera Crne Gore uoči referenduma: „Crnogorci koji žive u Beogradu su obične marionete i nijesu vrijedni fišeka!”. Ostajem u uvjerenju da su ovakve uvredljive kvalifikacije stimulisale pad broja Crnogoraca, pa u Beogradu danas imamo samo 9.000 „fišeka“. Pad je, računam, ubrzala i dvodecenijska zvanična politika. U Crnoj Gori se olako krenulo na brisanje srpskog nasleđa, srpskog jezika, crkve. Izostalo je predviđanje političkih posledica. Uslijedila je neka varijanta mentalne modifikacije ili „struganja“ prošlosti. Postoji riječ palimpsest, grčki palimpsestos – pergament s kojeg je stari tekst sastrugan da bi se napisao novi. Nakon referenduma, prešlo se na masovno struganje – jezika, istorije, crkve, korijena… Odbacuje se sve što ima trajni karakter. Crnogorcima u Srbiji preostao je izbor – da prihvate ono što su im bili preci.
Moguće da je 30. avgust najavio agoniju dukljanizma (novi jezik…). Prije 66 godina, 8. decembra 1954 – srpski i hrvatski pisci i lingvisti potpisali su „Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku“, uz potpis 25 uglednih lingvista. Zaključeno je da je narodni jezik Crnogoraca, Srba i Hrvata jedan jezik s dva izgovora, da su oba pisma – ćirilica i latinica – ravnopravna i da jezik ima zajednički pravopis.
Uslijedila je balkanizacija jezika. Kaže se da je poliglota onaj koji zna nekoliko jezika. Imamo finalni proizvod – da danas treba biti poliglota u oblasti vlastitog, maternjeg jezika. Manje-više svi smo poliglote u Crnoj Gori – fluentno govorimo bošnjački, hrvatski, crnogorski, a srpski natucamo. Da bi se dijete rodilo treba 9 mjeseci, a novi crnogorski jezik je rođen za sedam mjeseci, uz jezička pravila koja su pisali stranci. Pomenimo još jedan kuriozum. Prije trideset godina mnoge zemlje krenule su ka nezavisnosti, da se oslobode globalnih struktura. Danas je dominantna suprotna tendencija, od borbe ka nezavisnosti imamo borbu za potpadanje pod dobrovoljnu zavisnost.
Narodni logos progovorio je u litijama, koje su spriječile da dobijemo finalni politički proizvod – duhovni gulag. Zavade su, vjerujem, krenule silaznom linijom tek nakon najave povlačenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Velike stvari počinju malim koracima kako bi obnovile bliske veze sa Srbijom. Još uvijek imamo sporadično bulažnjenje o „imperijalnim ciljevima“ sa sjevera i trovanje uma o ugroženom identitetu. Nesporno, javnost je već čula suviše laži i nategnutih priča o hegemonu sa sjevera da bi prihvatila više ijednu. Neki lideri „pobjednika“ zagovaraju nove izbore. Ko bi i kad glasao za ovakve pobjednike koji pobjedu urušavaju? Završno pitanje o diskriminaciji: Može li Crnogorac u Beogradu biti direktor? Može. A Srbin u Crnoj Gori? Ne.
(Autor je bivši direktor i glavni i odgovorni urednik „Pobjede“)
)){kind=small}
