-Piše: Boris Jovanović

Slušajući Milove domobrane srce mi se velikosrpsko steglo. Gotovo pa sam se pokajao što sam se radovao pobjedi i gotovo da sam se posramio što sam im pobjedničkim notama nanio toliki bol...

Teško je i najtvrdokornijem četničkom krvoločnom srcu gledati tu domobransku ojađenost i slušati te domoljubne jadikovke. Da mi je ruka nešto duža, rado bih im doturio svilenkasti šumadijski rubac sve do skupštinskih klupica ne bi li otrli suze bolne i razmetne...

Bilo je u tom poraznom bolu i sveopštem plaču mnogo srdžbe i teško prituljenog bijesa, pa sam odustao od političkog saučešća ošinut opet i opet neizlječivim bičevima domobranske mržnje. Htjedoh reći: ni u najdubljoj tuzi, ni u najganutljivijoj sućuti nijesu zaboravili da preziru i mrze sve one koji su se drznuli da ih tako velikosrpski poraze i posrame...

Dakle, shvatio bih tugu, no ne smijem prihvatiti mržnju koja je isijavala iz klupica i radioaktivno zapljuskivala i nas razuzdane krvožedne velikosrpske jurišnike kraj malih ekrana. Umjesto utjehe, za koju bijah spreman, bolje im je ponuditi istinu za koju oni, kakvim ih je zli usud dao, nikada neće biti spremni...

Dakle:

Neće vam niko, ojađeni i rasrđeni domobranci, odnijeti zemljicu kao saksijicu. Neće, tvrdu riječ vam dajem, saksijica vaša završiti kao trofejni ukras na nekoj ogroooomnoooj velikosrpskoj terasi..

Vaša blesavo preglumljena vizija o ljupkoj državici koju će ugrabiti crna velikosrpska kandža prošla je zauvijek kao što prije ili kasnije prolazi svako teško pijanstvo i trovanje ukoliko se ne završi bunilom do smrti...

Dosta je bilo domobranskih gljiva ludara, previše je bilo i kokainske diplomacije, a i odvratnog i gnjecavog patriotizma na unijatskim steroidima. Nekako dođe zeman da se ovako trezvenjački pogledamo u oči. Mi u vaše čakaraste domobranske, vi u naše krvave velikosrpske...

U vašim očima koje se ovih dana pune strahom pluta i mržnja koja se ovih dana samo pojačava. Ispod te mrzilačke skrame bljesne i sječivo bijesa i oštrica prezira.

Elem, odlučili ste se za oprobanu taktiku svih politbandita: svoj lopovski plijen branite brigom o državici koju su vam otele crne četničke trojke.

Sve vaše pokvarene igre su slične ovoj i od tih pokvarenih igara pokvarila se i državica, a gotovo i nebo nad njom. U toj sveopštoj trovačini vi ste uživali prodajući strašan otrov kao najslađu poslasticu svima onima koje ste ubijedili da je otrov lijek, a mržnja ljubav...

Uspaničeni onim što slijedi, posežete i za prijetnjama znajući da je to poslednja linija domobranske odbrane.

Elem, ukoliko neko preseka Lovćen i posadi ga pored Avale, imaće posla s vama.

Ukoliko neko prejazi Moraču i ulije je u Moravu, završiće u crnom paklu.

Ako bi neko plavetnu pučinu premjestio u panonsku ravnicu, potpisao bi sebi smrtnu presudu...

A ako bi se našao neki novi osvetosavljeni prosvjetitelj, pa vam opet raskopao domobransku baštinu, biće nabijen na modernizovani i digitalizovani dukljanski kolac i proklet do devetog koljena...

I sve tako, sublesasto i debilasto, sa puno specijalnih efekata, prangijanja i galame, uz barutne dimove i patriotska krkljanja...

Kao nekada davno, kad su nestašni dječaci pljuckali u garbit u konzervici i opaljivali. Bijahu to neka bezbrižna vremena...

Pa još rasrđene domobranske amazonke-patnice-patriotkinje – koje su pogrešno pred zrcalom zaključile navježbavajući skupštinski nastup, da im mržnja i bijes doprineose neodoljivom šarmu...

Ova kaža je morala biti prepuna gluposti, jer ne postoji ništa gluplje i sramotnije od domobranskog noblesa koji glumi patnju i dukljanske svireposti koja glumi brigu...

I još nešto:

Niko neće doći izdaleka i oteti vam plijen. Ti koji dolaze su tako blizu, neodoljivo među vama...

(Autor je književnik)

---