-Piše: Nikola Ivanović

Ako je došla sloboda neka se sa liste TV zabrana zakotrlja istina i pusti 13-minutni originalni dokumentarni film Krsta Škanate o rušenju Njegoševe zavjetne kapele. Pažljivo sam odgledao dokumentarac. Kameru, bez riječi, prate starine, mještani... Dok ćuskije i pijuci udaraju u zidove svetinje, a krici zlokobnih gavranova prate rušenje, Njegoševa slika, uz treptaj i jecaj, prati svaki udar alata. Kao da je tu Hičkok. Cenzori su svojevremeno ocijenili da je ova istina opasna. Pošto se zahuktava ideja o vraćanju kapele na lovćensku kapu, bilo bi dobro da se skine zabran i servis građana pomogne gledaocima i slušaocima da dođu do potpune istine, jer istina nema množinu. Zabrana i sloboda ne idu zajedno. Njegoševu zavjetnu kapelu prvi put su rušili okupatori Crne Gore, 1916. godine artiljerijskom vatrom sa bokokotorske krstarice „Zrinjski”. Posadu su najvećim dijelom činili Hrvati. Kapela je pogođena artiljerijskim granatama 12. i 27. juna 1916. godine. Dakle, iz čiste obijesti, jer poslije kapitulacije kapela i Lovćen nisu mogli imati nikakav vojni značaj, osim jednog – psihološkog efekta i oblika poniženja viteškog naroda. Cetinje je zauzela austrougarska vojska pod komandom feldmaršala Stjepana Sarkotića, (1858–1939), Hrvata koji je komandovao zapadnim krilom. Zauzeo je Lovćen, a tri dana kasnije i Cetinje, koji je tom prilikom dobio ime „fon Lovćen”. Rođen u selu Sinac kod Otočca (Hrvatska 1858–1939). Bio je poznat srbomrzac. 1932. godine priključio se ustaškom Hrvatskom revolucionarnom pokretu Ante Pavelića. I golema pomoć Vatikana vezana je za obezglavljivanje Lovćena i urušavanje duhovnog bića Crne Gore i pravoslavne vjere, otkrivaju dva dokumenta stara pet decenija. Na svjetlo dana iznio ih je protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić, arhijerejski namjesnik bokokotorski. Radi se o pismima Franciska Palovinetija, papinog izaslanika, koja je 28. decembra 1969. godine uputio blaženopočivšem mitropolitu crnogorsko-primorskom Danilu Dajkoviću i predsjedniku SO Titograd. (Ne znamo ko je bio „evet-efendija”, koji je, baš tih dana, cetinjske osnovce izveo na ulicu u znak podrške rušenju kapele).

U pismu, koje treba čitati i između redova, pored ostalog stoji, novi narod sa novim navikama i novim životom je narod budućnosti i novih pregnuća, pa je voljan papa da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga povrati u pravu Hristovu vjeru zašto je voljan i da uloži velika sredstva... Papa je voljan da dade 500 miliona lira kao pomoć za izradu mauzoleja koji ti hrabri ljudi tako uporno traže i žele, pa će i papina pomoć mnogo doprinijeti…

U tadašljoj federaciji cenzurom se progonila istina. Navodim dvije. Zavod za zaštitu spomenika kulture 1968. dao je saglasnost da se premjesti kapela. A zakonom iz 1962. kapela je zakonom zaštićena.

Patrijarh srpski Irinej je na Amfilohijevoj sahrani u Podgorici rekao da ono što je Amfilohije nosio u srcu i kao amanet jeste „ljubav prema Kosovu i obnavljanje kapele na Lovćenu.” Često je ponavljao da neće umrijeti dok se ne vrati zavjetna crkva.

Spontano padanje na koljena pred neumrlim pokojnikom dokazuje da narod, uprkos svim nepravičnim i nerazumnim optužbama, zna da je vladika ostavio grandiozno djelo. Vladika nije umro, samo je otišao, a ostala je riječ i 659 obnovljenih ili podignutih vjerskih objekata, koje je ispunio pobožnošću i duhovnošću. Ostao je još jedan nedovršen posao. Nama preostaje samo da uradimo ono zbog čega je sagorio i što, vjerujem, dominantna javnost očekuje. Pošto je kapela premještena, treba da se vrati na Lovćen razbacano kamenje sa Ivanovih korita. Niko ne traži da se mauzolej ruši. Vraćanjem kapele tamo gdje joj je mjesto splasnule bi diobe. Politika političkog šićara dobila bi snažan udarac. Uslijedio bi mogući društveni preokret, trijumfovala bi politička pragmatika koja je od opšte koristi državi i državotvornom narodu. Radilo bi se o dubinskom potezu za odbranu identiteta i vraćanju korijenima. Radi se o pogodnom političkom trenutku, koji se upravo ukazao sada, jer je rušenjem kapele počeo sunovrat podjela i mržnje. Dakle, vratili bismo se tamo gdje smo se spotakli. Prvi poslijeratni Ustav Crne Gore usvojen je 31. decembra 1946. godine: Državni grb predstavljao je Lovćen sa Njegoševom kapelom.

A koliko bi radosti donijelo dominantnoj javnosti kada bi kapela nanovo zalepršala na Lovćenu, nije teško predvidjeti. Bio bi mali trošak da se sakupi razbacano kamenje na Ivanovim koritima i složi na obilježenoj lokaciji, iza tunela, tik ispod mauzoleja, a velika korist i bezgranična radost za poklonike izmirenja i zatrpavanje bar jednog jaza omraza u Crnoj Gori. A finansijski efekat? Opštinska administracija bi mogla progovoriti jezikom brojki i odgovoriti na pitanje: Koliko je u poslednje dvije godine ubrano novca kroz naplatu taksi za posjetu mauzoleju, a koliko dvije godine prije rušenja kapele?

(Autor je bivši direktor, glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)

---