-Piše: Miluša Milošević Ljiljanić
Kada se cijelom svijetu dešava jedna ovakva pandemija od koje se tresu bogati i siromašni, doduše više bogati zbog bojazni od rastanka sa svojim „zlatnim dukatima” nego od rastanka sa životom, obični prosječni čovjek se pita kome će se carstvu prikloniti ne mareći previše ni za maske, ni za distancu, a često ni za ruke. Ni do sada mu ruke nisu uspjele donijeti blagodet bogatih nego su ga spasavale od tame siromašnih. Ko je taj „prosječan čovjek”? On je jedan obično akademski obrazovan građanin koji je, neko duže neko kraće, na margini dijeljenja „kolača”. On strpljivo kupi mrvice moćnika i ponekada dijeli i siromašnima. I tako mu godine grickaju život. Često se takvi u poznim godinama pitaju „gdje sam bio i šta sam radio”, a radio je trideset-četrdeset godina puno radno vrijeme vrlo produktivno. U mladosti je često proživljavao siromaštvo, jer bogati i moćni nisu mu davali cio zarađeni hljeb, nego „desetak” ili neznatno više ili neznatno manje. Strpljiv je taj prosječni građanin bio i za vrijeme građanskih ratova i sankcija, hranio se konzervama iz pomoći bratskih i nebratskih atara.
Lavovski se borio i bori s vjetrovima sila da bi spasio sebe i svoju porodicu, jer mu je porodica njegova vasiona pa makar u nekom mračnom podrumu kao podstanar ili ako je imao sreće da bude podstanar „na spratu” odvajajući od dječje kore hljeba da nije pod vedrim nebom sa svojom malom vasionom. I tako mu godine prolaze i život troši u polumraku. A polumrak je kao poluistina. Poluistina je gora od laži. Poluistina je u stvari ista kao laž, ali zaogrnuta Luciferovim plaštom. Molio se taj prosječni, najčešće akademski obrazovan mali čovjek i Bogu i moćnicima. Jedni su bili gluvi i slijepi, a jedan ih je čuo. Odjednom je taj mali prosječni čovjek primijetio da nije više tako tamno kao juče. U svom malom bitisanju i strahu da očuva svoje potomke „dohvati” ga i korona. Mali prosječni čovjek je dodatno uplašen i začuđen da korona ne bira u koga će se useliti. Obolijevaju, i bogati i siromašni, i mali, i veliki. Zbunjen je mali obični čovjek, nosi masku u ruci, u džepu, tašni, dok ga ne opomenu. Drži se distance koliko može i redovno pere ruke. Čeka mali obični čovjek kraj koji će dočekati kao i svi smrtnici na ovoj planeti nadajući se da će nam biti bolje. Nada jedina postoji dok postoji mali obični čovjek. „Distanca, ruke, maska”.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
