-Autor: Branko Milanović

Dok se Tramp sprema da se povuče u istoriju, novinari se utrkuju u pisanju rekapitulacija njegovog predsjedničkog mandata, kao što su činili i poslednje četiri godine. Mnogi od tih prikaza su trivijalni, bombastični ili nezanimljivi. Ponavljaju se optužbe za bezobzirnost, rasizam, ksenofobiju, aroganciju, neefikasnost, nesposobnost i neznanje. Neki autori ga iz istih razloga brane, jer su sa njihovog stanovišta ksenofobija, rasizam i arogancija vrline, a ne duboki moralni nedostaci.

Pokušaću ovdje da ponudim jednu drugačiju ocjenu i pokažem u čemu je Tramp bio u pravu, a zatim i čemu nas je naučio.

Prvo, Tramp je ispravno odabrao temeljna načela svoje spoljne politike – to su: „Amerika na prvom mjestu“ i umjereni izolacionizam. Da bismo to razumjeli, moramo imati u vidu da američka spoljna politika ima na raspolaganju samo dva modusa funkcionisanja, koji se mogu sažeti sloganima o „izuzetnoj Americi“ i „Americi na prvom mjestu“. Američka izuzetnost, kao što samo ime kaže, zasniva se na ideologiji američke superiornosti za koju se vjeruje da je stečena i zaslužena jedinstvenim vrlinama nove republike. Američka superiornost implicira hijerarhijski organizovan globalni poredak u kom su Sjedinjene Države uvijek na vrhu, dok ostale zemlje imaju sporedne uloge. Neizrečeni krajnji cilj takve politike je upravljanje svijetom. Sjedinjene Države svakako nisu prva zemlja sa takvim ambicijama: Egipat, Rim, Vizantija, islamska imperija, Karlo Veliki, Huni, Tamerlan, Napoleon, Hitler, komunističko carstvo Sovjetskog Saveza, spisak je dugačak. Ostvarenje takvih ambicija malo je vjerovatno, a put je uvijek popločan ratovima. Zato prihvatanje ideologije „superiorne nacije“ gotovo po definiciji podrazumijeva „vođenje vječnih ratova u ime vječnog mira“, kao što je jednom rekao Gore Vidal. Nije slučajnost to što je Amerika praktično neprestano u ratu već 80 godina.

S druge strane, „Amerika na prvom mjestu“ bar formalno sve zemlje postavlja u istu ravan. To je ideologija koja Americi daje puno pravo da štiti svoje interese, ali to pravo ne uskraćuje ni drugima. Tramp, koji svakako nije ekspert za međunarodne odnose, rekao je u govoru pred Ujedinjenim nacijama da slično postupanje očekuje od svih zemalja, od Alžira do Zimbabvea. Naravno, zahvaljujući svojoj veličini i značaju Amerika uvijek ima najviše uspjeha u vođenju takve politike, ali ovako bar ne osjeća obavezu da upravlja drugim zemljama i govori im kako da uređuju svoje unutrašnje stvari. Njeno ponašanje je transakciono, što smanjuje mogućnost izbijanja ratova. O sukobima interesa možemo pregovarati i doći do nagodbe, dok sa ideološkim sukobima to nije slučaj.

Tramp se u osnovi držao takve politike sve dok njegova opsesija Kinom nije izbila na površinu u prvim mjesecima pandemije. Pandemiju je protumačio kao kinesku zavjeru za njegovo rušenje sa vlasti. Ipak, činjenica je da nije započinjao nove ratove i da je povremeno ulagao čak i značajne napore da okonča ratove započete prije 20 godina, koje u Vašingtonu niko više i ne pokušava da opravda. U pitanju su klasični imperijalistički ratovi, kao u Buzatijevom romanu „Tatarska pustinja”, gdje u središtu imperije niko ni ne zna gdje sve njihovi vojnici ratuju, a još manje zašto.

Tramp je zaslužan i za dva važna doprinosa našim znanjima o neksusu politike i biznisa. U politiku je unio vještine koje je sticao tokom gotovo pola vijeka preduzetničke karijere i tako, kao što sam već pisao na drugom mjestu, osigurao konačni trijumf neoliberalizma. Sunarodnike je tretirao kao zaposlene u kompaniji koje po volji može kažnjavati i otpuštati. Predsjednički mandat je vidio onako kako Bezos vidi svoju poziciju u Amazonu: dozvoljeno mu je da radi sve što poželi, bez ikakvih zakonskih i regulatornih ograničenja.

Tramp je podigao zavjesu koja je građane, kao posmatrače političke igre, dijelila od nosilaca vlasti, i na najdirektniji mogući način pokazao sve zakulisne poslove, trgovinu uslugama i korišćenje javnih funkcija za sticanje lične dobiti. Dok su nezakonite ili poluzakonite radnje kao što su primanje novca od stranih vladara, gomilanje unosnih funkcija ili izbjegavanje plaćanja poreza u prethodnim administracijama obavljane iza spuštenih šalona, diskretno i sa izvjesnim dekorumom, tako da ih autsajderi nisu mogli primijetiti, ovog puta sve se odvijalo pred očima javnosti. Zahvaljujući Trampu, stekli smo uvid u duboku korumpiranost u samoj srži političkog procesa.

I to nije sve. Iskvarene manire koje je donio u Bijelu kuću Tramp je usavršavao za 50 godina poslovne karijere u kojoj je takođe bilo mnogo nezakonitih i poluzakonitih poslova. Ali takvi maniri mu nisu bili smetnja u preduzetničkoj karijeri. Štaviše, oni su mu pomogli da uspije u poslovnom svijetu Njujorka, donijeli mu bogatstvo i status važnog gosta na mnogim skupovima. Između ostalog, bio je uvaženi donator političkih kampanja kao što je bila kampanja Hilari Klinton za ulazak u Senat. Činjenica da se način na koji je uspio u poslovnom svijetu ne doživljava kao odstupanje ili kao nešto neprihvatljivo potvrđuje da su i ljudi oko njega koristili slična sredstva da bi stigli na vrh.

Što više saznajemo o Trampu, to više otkrivamo i o metodama koje donose uspjeh u bogatom poslovnom miljeu Njujorka, pa i svijeta, jer su Tramp i njegovi saradnici sklapali poslove u Škotskoj, Rusiji, na Bliskom istoku i u Kini. Najbliži saradnici i članovi porodice koji su ga izdali i preoteli mu milionske ugovore demonstrirali su upravo onu vrstu ponašanja koja je tipična za Trampa (on bi i sam isto učinio) i jasno pokazali kakvi etički standardi vladaju u ovom okruženju. Tramp nam je tako dao još jednu važnu lekciju: pokazao nam je trulež, korumpiranost i neodgovornost moćnih poslovnih imperija.

Otkrio nam je razmjere korupcije u središtu politike i u središtu velikog biznisa. To su neoprostivi grijesi. Grijesi koji se uživaju u tajnosti mogu biti prihvatljivi ili ostati neprimijećeni; ali to ne važi za grijehe kojima se razmećemo pred javnošću. Oni koji će ga zamijeniti na vlasti preduzeće sve što je potrebno, ne da promijene takvo stanje, jer to je važan element samog sistema, već da ga što bolje prikriju. Ali kada jednom vidite istinu, ne možete se više pretvarati da se ništa nije dogodilo.

Peščanik.net

---