-Piše: prof .dr Dragan Koprivica

S obzirom na to da Trinaestojulska nagrada, kao najveće državno priznanje, izaziva veliku pozornost javnosti, nevjerovatno je koliko je ovogodišnji žiri bio komotan da napravi brojne propuste kršeći odredbe Zakona o državnim nagradama i Posebne odredbe Zakona o Trinaestojulskoj nagradi. Ovog puta riječ je o zaista drastičnom primjeru kršenja zakona po više osnova, što vide i pravni laici.

Dva krunska, kompromitujuća detalja oko ovogodišnje dodjele nagrada stoje u Zakonu o državnim nagradama i Posebnim odredbama, i u obavještenju Ministarstva kulture od 15.6.2020. gdje su doslovce citirane dvije odredbe Člana 17 iz Posebnih odredbi: da se „godišnja Trinaestojulska nagrada dodjeljuje (...) za rezultate od izuzetnog značaja za Crnu Goru, ostvarene u godini koja prethodi dodjeli nagrade”, i da se „u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada”.

Nakon ova dva fakta, bez podizanja strasti i tenzija, sve tri godišnje Trinaestojulske nagrade za 2020. godinu nijesu validne, što je lako dokazivo.

Kao prvo, Institutu za javno zdravlje niko ne spori značajne napore na suzbijanju pandemije u Crnoj Gori, mada uz pretjerano partijski obojen sastav reprezentacije NKT-a. Ali je glavna borba protiv Kovida- 19 trajala, posebno uvođenjem mjera od 17. marta do proglašavanja navodnog kraja pandemije odlukom NKT od 2. juna ove godine, a ne prošle, 2019. godine. Dakle, Trinaestojulsku nagradu, shodno Zakonu o državnim nagradama, IJZ svakako može dobiti, ali sledeće, 2021. godine za sve napore tokom ove kritične godine, a ne za prošlu, kad je radio vrijedno kao i svih prethodnih.

Posebno drastičan detalj oko odredbe zakona je da se „u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada”. A ove godine su dodijeljene dvije: Institutu za javno zdravlje i prof. dr Ranku Lazoviću, iz jedne te iste oblasti – medicine. Ovim je pogažen Zakon o državnim nagradama, i bez ikakve potrebe napravljena neprijatnost uglednom hirurgu i predavaču na Medicinskom fakultetu UCG.

A to nije trebalo ni žiriju, ni Lazoviću, čime mu je samo napravljena loša usluga. Neshvatljivo je da je žiri bio toliko „dekoncentrisan” da ne pogleda u svega nekoliko obavezujućih odredbi zakona i Posebnih odredbi o Trinaestojulskoj nagradi. Zato se i javlja sumnja da je neko iz režima izvršio direktan pritisak na članove žirija.

Uz sve ovo, toliko flagrantno-transparentno i neprijatno poigravanje sa državom Crnom Gorom preko poigravanja sa Zakonom o dodjeljivanju najviše državne nagrade nastavljeno je i dodjelom nagrade prof. dr Živku Andrijaševiću.

Lično smatram da Andrijašević, zbog velikog broja objavljenih knjiga i radova iz struke, sasvim legitimno može konkurisati za Trinaestojulsku nagradu za životno djelo, nezavisno od toga što u stručnoj i laičkoj javnosti po tom osnovu postoje podijeljena mišljenja. Ali je problem striktno vezan za Član 17 u Posebnim odredbama Zakona – da se nagrada dodjeljuje „za rezultate od izuzetnog značaja za Crnu Goru, ostvarene u godini koja prethodi dodjeli nagrade”.

Autor ovog teksta uzima sebi za grijeh što ne poznaje te izuzetne rezultate dr Andrijaševića, ostvarene tokom 2019. godine. Negdje sam pročitao da je on, navodno, autor teksta krajnje problematičnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, što moram uzeti sa rezervom, jer podatak nijesam mogao provjeriti do kraja. A ako taj tekst, koji je u praksi o jadu zabavio Crnu Goru, i unio smutnju među građane, predstavlja referencu za dobijanje Trinaestojulske nagrade, onda svi treba dobro da se zamislimo.

A ako je žiri imao u vidu knjige u kojim je Andrijašević jedan od koautora, „Sto ličnosti Crne Gore 1918–2018” i „Sto događaja 1918–2018”, one su, prema pisanju medija, objavljene 2018, pa ga nijesu mogle preporučiti za dostignuća iz 2019. Uz to, nezamislivo je da među sto najznačajnijih ličnosti Crne Gore nije uvršten najveći pozorišni reditelj u istoriji teatra u Crnoj Gori, Blagota Eraković, ni Vlatko Gilić, koji je ulazio u najuži izbor za dodjelu Oskara i predavao na Kolumbija univerzitetu, ni Dušan Vukotić, naš jedini oskarovac, ni Velja Stojanović, ni Branislav Mićunović, a uz to ni velikani crnogorskog glumišta: Veljko Mandić, Boro Begović, Miloš Jeknić, Zlata Raičević...

I, na kraju, da je u pitanju tzv. „muljanje” žirija, bilo je očigledno već i u samoj najavi, jer je u saopštenju o dobitnicima vješto izbjegnuta obaveza da se konkretno navede kako se došlo do odluke: jednoglasno ili većinom glasova. Tek naknadno, nakon izjave člana žirija, pisca, Bećira Vukovića, javnost je upoznata sa detaljem da odluka nije bila jednoglasna, a da je on imao sasvim drugačije predloge.

Ako država Crna Gora ne preduzme nešto da se ispravi problematična odluka žirija u svjetlu nepoštovanja Zakona o dodjeli najviše državne nagrade kakva je Trinaestojulska, onda ulazimo u sivu zonu „kreativnog” tumačenja zakona gdje zakon predstavlja samo „polaznu osnovu” za muljanja i direktive iz vrha, koje moraju biti ispunjene, kako je već unaprijed naloženo i poslato na listici.

---