Piše: Milutin Mićović
Elem, melem – tako je započinjao pjesmu ili kakvu priču pjesnik Ranko Jovović. Jer treba započeti neki razgovor bez ikakve ambicije. Prosto onako, da vidimo kako sarađuju riječi, i asocijacije. I sasvim neambiciozna riječ može da izazove razne asocijacije. Posebno ako su ljudi već puni svega. Ako im je svega do grla, kao ovo u našoj Crnoj Gori i Srbiji. Ne može mimo ovo. Ovi u Srbiji počeli su da lome, ovi se naši ovdje još suzdržavaju. Vlast pomalo bije i pritvara. Nije to još ništa. Ništa slijedi. Poneko među nama misli da Jevanđelje vlada Crnom Gorom, i zato još nema mnogo lomljave, prosipačine i odiračine. Mada, u Budvi je bilo, i traje. Tamo neki pijevac koji još nema ni krestu na glavi počeo da vodi kokoške na zbor. Zahvalno je danas voditi kokoške, jer ako treba odnekud da se čuje neka važna riječ, kokoške istog momenta zakakore i zaurliču na filosofa i narodnog Marka Miljanova. Poslije urlanja do iznemoglosti, pod zaštitom državne službe, samo dokakore: te priče više ne piju vodu. Mi ne volimo da nam se ovdje neko pravi važan. Odmah nam takav najaše na naše kokošije živce. Strašno nas nervira to što se pominju istina i pravda, a i vrapci znaju da toga nema. Mi ćemo ovdje odsada da vodimo vlast (...jedan mali, reprezentativni insert iz crnogorskog javnog i državotvornog života!).

Elem, melem, nema ništa novo da se kaže. I da ima, nema se kome. Ovi koji su u nekim partijama, vlastima, lokalnim ili univerzalnim, u mentalnoj su blokadi decenijama. Govorio sam, dok sam bio mlađi i hitriji, da se lakše skinuti s droge, nego s vlasti. Ko zajaše, jašaće, beli, dok crni magarac crkne. A crkavaju i magarci, iako se nama čini da su besmrtni. Dobar lider izmijeni bar po desetak magaraca. Ma ne skida se dok mu ne slomije kičmu. A razlog je jasan. On svake godine postaje mnogo teži, pod težinom državnih zadataka i odgovornosti, a crnom magarcu uboji po kičmi i rebrima samo se razmnožavaju.

Elem, melem, što bi rekao pjesnik. Pjesnici su bili više cijenjeni u vrijeme komunizma, nego u postkomunizmu. Komunisti su smatrali da ima nešto opasno u slobodnom duhu čovjekovom – a to može da nanese štetu njihovoj ideji. Ovi se više ne zanose da su ljudi (ne podnose riječ čovjek, čojstvo, čak se gade toga), oni su izvršioci programskih zadataka. Ne znaju nebesa ni šta im glavu nosi, već ljudsko raziđuju do dna. Među njima vlada palica, i paličići. Evo Milo kralj svakoga svoga prvo udari palicom po glavi, pa mu onda izda partijski zadatak. Tako rade paličići, smjeraju da smožde i Petroviće (kam da im je). Nema razlike mnogo ni u opoziciji. Posebno srpskoj. I njima koordinate određuje M.Đ. Otpali od srpskog kulturnog i duhovnog temelja, od naroda, On im je opsesija. Pa to je prava mustra za vladanje, i uništavanje svakog dobra i zametanje krvnog kola. Energija koja se pokrenula u litijama onako pluta između nas, a naši „srpski vukovi“, čekaju vrijeme izbora da uđu među jagnjad. I da naprave kasapnicu. Elem, melem – tijesno otvsjudu! Kako neće kakav potres nekontrolisane energije, potres čojstva i junaštva, zemljotres genijalnosti, kako je vikao plameni Justin Popović, iz komunističke pustare. I sad je pustara nečojstva i nejunaštva. Sve maska do maske. Grinuli, grantaju, čangaju, gaze, ne bi li ostali na klovnovskoj pozornici. Pa sipaju prašinu u oči, da ne bi niko ništa vidio.

Što ne pojede korona, poješće ovo ljeto. Jer ovo ljeto se ne planira za odmor i ljepotu, nego za pljačku duša. Noćno-dnevno, po podrumima, kolibama, katunima, soliterima, dok narodu obraz uzmu. U demokratiji bez lika i imena, s liderima na ćoravim konjima. Nadati se u Svetog Iliju i njegovog gavrana.

(Autor je književnik)

---

”Govorio sam, dok sam bio mlađi i hitriji, da se lakše skinuti s droge, nego s vlasti