Piše: Čedomir Antić
Ako Srbija želi da ima značaj i ugled kakav je imala prije 1918. godine, ona mora da bude uzor slobode i demokratije na Balkanu. Svako ko misli da naša zemlja treba da ima Broza, Staljina ili Maoa kao preduslov da bi postigla nekakve velike ciljeve modernizacije, prava doskora nepoznatih manjina, socijalnog oslobođenja, ekonomskog napredovanja ili nacionalnog ujedinjenja, ne zna dovoljno i još manje razumije.

Ovih dana režimske televizije i novine u Srbiji ispunjene su vijestima o zavjeri neimenovanih sila da zaustave Srbiju u velikom usponu. Renesansu čiji je uzrok blagorodna i savršena ličnost Aleksandra Vučića. Poslije osam godina vlasti SNS-a i SPS-a izvjesno je da: Srbija po kumulativnom ekonomskom rastu zaostaje za svim državama Balkana, naš dug je gotovo udvostručen, plate i penzije su na silu povećane pred izbore (moja zarada je, recimo, danas preračunata u eure niža nego 2013, a sve je poskupjelo u prosjeku za 30 odsto). Ova vlast je dugo sarađivala sa tiranima kakvi su Orban i Đukanović. Uspjela je da malo više ulaže u srpski narod izvan Srbije, ali u odnosu na vjetropirastog Borisa Tadića, to nije bilo previše teško. Nazadovali smo kad je riječ o stanju demokratije. Naš parlament je ubijen. U njemu već tri godine ne donose državni budžet. Na upravo održanim izborima pravno je poništeno oko dvije hiljade biračkih mjesta zbog čega su oni realno propali. Ujedno, umjesto zvaničnih 48,9 odsto na njih je izašlo između 34 i 37 odsto, a u velikim gradovima tek između 25 i 29 odsto.

Sada čekamo da se nešto veliko dogodi – da bez skupštine i mimo demokratske volje naroda nekako bude riješeno kosovsko pitanje – pa da naprednjačka vlast dobije nov podsticaj od notornih država Kvinte. Tokom osam godina stvoreni su razni politički, ekonomski i medijski monopoli koji su sabrani u rukama malene grupe pojedinaca. Sa izuzetkom nekoliko nezavisnih internet medija, grupe krajnje desnih (ali demokratskih) portala i dvije ili tri televizije i novine (koja kao neki sigurnosni ventil finansiraju saučesnici iz Brisela i Vašingtona koji su i pomogli instalaciju Vučića i SNS-a), kod nas je stvorena medijska hidra koja sa državnih i komercijalnih televizija, novina, sajtova i radija slavi predsjednika na način na koji u našoj državi niko nije uzdizan, a po uzoru na Envera Hodžu i Kim Il Sunga.

Da, u odnosu na Mila Đukanovića, Vučić je Perikle. Bolji je i od Miloševića. U odnosu na Pola Pota, on je parlamentarni političar i pravedni vegetarijanac. Samo, nama danas – poslije svih muka i ispred svih izazova – takav ne treba. Da je riječ o najpoštenijem i najčasnijem čovjeku koji je zemlji donio pravdu, demokratiju, parlamentarizam, ekonomski uzlet, socijalno blagostanje i istinu, pa bi ga prethodnih sedam dana u potpunosti diskvalifikovali za visoke dužnosti koje obavlja.

Vučićev režim zloupotrijebio je epidemiju i zaveo neobične mjere karantina u zemlji. Njegovo djelovanje tokom zaraze bilo je populističko, centrirano na njega samog i paternalističko. Njegove konferencije za novinare bile su opterećene kukanjem i vajkanjem. Stalna monološka svađa sa stvarnim ili konstruisanim neprijateljima dostigla je tada jedan krešendo. Širom Srbije siromašni, u tranziciji izgubljeni, neprosvijećeni i zaboravljeni ljudi možda i razumiju taj performans na način na koji bi predsjednik želio, ipak to nije ni većinska, ni cijela Srbija. I dok smo bili danima izolovani, dok važne privredne grane nisu radile, svako ko je poznavao nekoga iz vlasti ili iz policijskog univerzuma ove zemlje, mogao je da izlazi, šeta i vozi se koliko god mu se prohtje. Sve je bilo predstava, pa je predsjedniku malo ko povjerovao kada se požalio kako mu se sin razbolio liječeći druge (posebno kad su stigle vijesti da nije bolovao 14 dana i da je na Sajmu umjesto daljih četrnaest boravio jednu noć, zajedno sa dva vojna specijalca koji su zdravi zajedno s njim ostavljeni među rekonvalescentima).

Trebalo je održati izbore, pa je odjednom došlo do „pobjede nad virusom”. Pored izbora, igrala se i velika utakmica, a poslije „pobjede” (kada je praktično ostao sâm u Skupštini) zaigralo se kolo. Zaraza je ponovo buknula i onda je ljutiti otac nacije vajkajući se, na ivici suza i bezmjernog gnjeva, najavio nove, još restriktivnije mjere. Tada je eksplodiralo narodno nezadovoljstvo. Međutim, kakvo čudo, desetak hiljada građana pred Domom Narodne skupštine zateklo je stotinak navijača spremnih da se tuku sa policijom. Samo 5. oktobra 2000. nešto navijača bilo je sa narodom. Od tada ti huligani (od kojih neki pjevaju Torcidine pjesme) napadaju policiju i opozicione vođe, a policija tuče i hapsi građane. Postali smo Latinska Amerika iz sedamdesetih.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---

”