-Autor: Vladimir Gligorov

Tri su problema s opozicijom u Srbiji, kako ja to vidim, a moguće je da griješim jer ne gledam izbliza, već duže vrijeme.

Jedan jeste neprestano uništavanje demokrata, i ne samo Demokratske stranke. Drugi jeste otpor liberalizmu u bilo kojoj inkarnaciji – klasičnoj, zapadnoj, komunističkoj čak, neoliberalnoj. Treći jeste korupcija političkog poziva, jer se on vidi kao sredstvo poslovnih interesa, ili u najboljem slučaju samo kao sredstvo ličnih ambicija.

Stranka je otvorena organizacija, a demokratska je ako je rukovodstvo stranke smjenjivo. Otvorenost znači da svako može da se učlani i da napusti stranku. Stranka, naravno, teži da ima što je moguće više članova, ali s tim ide i rizik da bi masovnim učlanjenjem mogao da se promijeni njen program, a i ideologija. U stranačkim sistemima sa demokratskom istorijom obično nije jednostavno kretati se po političkom i ideološkom prostoru. Jer su zauzeti. Tako da socijalistička stranka ne može da preuzme konzervativni program, jer već postoji konzervativna stranka s članstvom, glasačima, političkom istorijom i uticajem. Niti liberalna stranka može da postane socijalistička, jer ona takođe već postoji. Naravno, politička i ideološka konkurencija su demokratska sredstva, unutar stranaka kao i između njih, ali ideološke i programske inovacije unutar stranaka moraju da polože test na izborima. Pa nije lako biti veći liberal od liberala, veći socijalista od socijalista, ili veći konzervativac od konzervativaca.

U, kako se to kaže, nekonsolidovanoj demokratiji, moguće su velike promjene u članstvu, kao i ideološke transformacije. Nova stranka, recimo demokratska, može da bude preuzeta od nacionalista naprosto masovnim učlanjenjem. Takođe, može da promijeni program, i od liberalne postane socijalistička. Kao što komunistička partija može da postane socijalistička, a od internacionalističke da prihvati nacionalističku ideologiju. Kao što radikali mogu da postanu napredni, a republikanci da postanu monarhisti.

Uzmimo da je na vlasti nacionalističko-socijalistička partija, kao u Srbiji poslije 1990. I uzmimo da se nacionalisti upišu u liberalno-demokratsku stranku, a potom stranka prihvati socijalistički program: koji su izgledi da bilo kada pobijedi na izborima nacional-socijaliste koji su već na vlasti? Potrebno je da se režim raspadne pa da se ukaže šansa.

To je jedan način da se onemogući uspjeh demokratske opozicije, naprosto preuzimanjem kroz učlanjivanje ili promjenom programa. Drugi je da se ne koristi unutrašnja demokratija da bi se obezbijedio uticaj u stranci, već da se stranka cijepa. Uzmimo da je stranka osnovana kao demokratska, ali je cilj zapravo da bude srpska demokratska stranka. Jedan način da se ostvari prećutna namjera jeste da se srpske demokrate otcijepe i osnuju srpsku demokratsku stranku. I potom da svaki put kada izgleda kao da bi demokratska stranka mogla da se konsoliduje, jedan ili drugi istaknutiji član ili bivši vođa osnuje novu stranku. Tako da unutarstranačka demokratija ne može nikako da se uspostavi.

Pa zemlja i njena vlast ne mogu da dobiju demokratsku opoziciju ili, drukčije rečeno, demokratska se alternativa uništava spolja i iznutra kako se ne bi učvrstila. Taj mehanizam onemogućavanja konsolidacije demokratske alternative uništava opoziciju.

Opet kada se pogleda ideološka konkurencija, lako je zapaziti da gotovo svi kritikuju liberalizam. Ovo je trajna karakteristika srpske politike. Zapravo, ne idući u raniju istoriju, samo jedno kratko vrijeme negdje krajem osamdesetih godina je izgledalo kao da bi liberalne ideje mogle da budu prihvaćene u Beogradu. I tada uglavnom kao nacionalno-liberalne. Danas se uglavnom kritikuje neoliberalizam, a onda globalizam, kosmopolitizam, evropeizam i sve to zajedno. Tako da je opozicija ili narodnjačka, populistička drukčije rečeno, ili nacionalistička, ili radikalska i socijalistička. Kakva je i vlast. Što je razlog da opozicija nije neka prijetnja vlasti. Jer partije na vlasti su, najprije, na vlasti, a potom su autentičnije antiliberalne od opozicije.

Konačno, nije teško vidjeti da oni koji se posvećuju političkom pozivu u Srbiji ne mare mnogo za to s kojom strankom ili s kojom ideologijom dolaze na vlast ili ostaju na njoj. Ovo je djelimično i zato što su poslovi uprave na svim nivoima politizovani. Što korumpira. To naravno važi i obrnuto, korupcija podstiče politizaciju. Ljudi mijenjaju partije kako bi mogli bolje da se bave svojim poslom ili uzimaju državni posao kako bi prodavali usluge.

Obično je potrebno neko vrijeme da se sistem ustali, ali potom izgleda manje-više tako kao što izgleda danas. Opozicija se stoga suočava s velikim otporom jer je zavisnost od vlasti i stranke na vlasti ogromna, kako kada je riječ o onima koji se bave javnim poslovima, tako i za poslovne ljude, a onda i za sve druge.

Svemu ovome pogoduju i dvije okolnosti. Jedna jeste da ljudi traže izlaz u emigraciji. Jer politička sredstva ne postoje, zato što opozicije nema. Druga jeste da ljudi žive od danas do sjutra, jer nemaju politički uticaj i, s njihove tačke gledišta, institucionalna i politička nestabilnost je velika. Opoziciona stranka može da bude uspješna ukoliko uspijeva da motiviše članstvo i glasače na dugoročnu privrženost, jer je trajno prisutna i nema samo izborni već i program s trajnim ciljevima i političkim sredstvima. I ako partijskim aktivistima nudi političku karijeru, dakle ukoliko biti koristan stranci znači i napredovati u njoj. I potom, biti koristan javnosti znači imati političku karijeru. Što bi rekao Maks Veber, vidjeti politiku kao poziv, a ne kao poslovni poduhvat.

Srpska politika je gotovo isključivo usmjerena na to da se ospore izgledi nastanka i održanja demokratske opozicije, pogotovo one koja bi mogla da dođe na vlast i koja ima program dugoročnih promjena. Nekako kao da postoji strah da poslije ništa ne bi bilo kao prije. Sve bi bilo strano i ništa srpsko, da se tako izrazim.

Peščanik.net

---