- Piše: Milutin Mićović

Lako je sa svijetom, nije lako sa svojima. Svijetu naši (bez)glavari mogu reći da nemaju nikakve obaveze prema svojima, svoje ne mogu uvjeriti da im svijet dobro želi. Kad vlast hoće kako se neće, kaže mi prijatelj, onda će dobiti kost koju ne mogu progutati. Koja će da razdere usko grlo ove vlasti. Vlast je postala preusko grlo narodne volje, vidite li vi to? Vidite, ako vam nijesu oči skočile! Do nekog pucanja mora doći. Puknuće, neka sve rade da ne pukne! Narodu puca po mozgu i obrazu otkad zna za sebe, a oni se prave da od toga nema ništa. Prepuniše mješinu grijeha, na nos im je počelo skakati. Iako Njegoša (sad i Desanku) nekako izbace iz glave, oni se jave iz duše naroda, kaže mi prijatelj, koji mi diktira tekstove. Ovim našim ludama je svijet popio pamet, izgledaju ko da su im kokoši mozak iskljucale do dna. Đavo došao pa popio. A kako neće, kad su išli u svijet da ih pitaju šta da rade sa svojim nepismenim narodom? Narod su prezirali kao svoje domaće zastiđe, balkansko bunjište, otpad istorije. Smislili ta dva tobož slova, pa misle da znaju i ono trideset, kukala im pamet. (Ne mogu svog sagovornika da odvratim da ne upotrebljava teške arhaične izraze. Kažem mu: nemoj to, ovo ide za novine. On kaže, neka ide, to je jezik moga naroda, čuješ li me. Čujem, kako ne čujem, no ću ogluvjeti, kažem. Zna odnekud, da me takve riječi opjane, k'o rakija od šeset stepeni. Prosto me smožde, pa onda mogu i da izgubim kriterijume. Mogu onda da začas svu evropsku i američku politiku izbacim naglavačke kroz prozor. I tada primijetim da postajem neko, koga od sebe nijesam očekivao. Javi mi se ponekad i problem: ne mogu više ni sebe da razlikujem od mog sagovornika. Takav lakše mogu da šokiram nekog našeg blenta koji blene u svjetske priče k'o tele u šarena vrata. Mogu da mu prevrnem pamet u tili čas, baš sa tim riječima. Mogu čak učiniti da mu pogine sva ta naturena pamet, sva ta natruna, i struna duha. Skinem s njega sve te tuđe krpice, da se nađe go k'o od majke rođen – ko iz raja istjeran. Jedna prava riječ može da likvidira 100 onih koje se samo prave da su prave. Eto tako ti je to s ljudima, i s ovakvim pričama, i s ovakvim državama, kaže mi prijatelj. Na glavu su mi se popeli sa tim evroameričkim pričama duboke države koja hoće i majku Ameriku da laguma, jer je izvor ljudske pakosti i ćićerog zla. Ma neka lagumaju, dosta su i oni nas lagumali. Na ovom svijetu otprilike ne može da se živi a da neko nekog stalno ne laguma. Lagum će na kraju očistiti ljudsku dušu od hiljaditog gliba. Zaglibio je svijet, nema kud više, kaže. A najviše su zaglibili ovi naši glibani, što se šminkaju svaki dan, i crtaju Crnu Goru na papiru, a unutra je izgubila svaki oblik, i primakla se paklu. I još se obraćaju svom narodu ispod maski u rukavicama. Dotle se došlo, korona im sudila, ne d'o bog. Đavoli ti ga začepili, ostavi koju unutra, sluša te još neko, kažem mu. Neće da me posluša, nego još pridodava. Ovdje neko treba iz svega mozga da poludi, kaže mi. Naša se priča bez lijepog ludila ne da kazati. Dotle smo došli. Kad zalijepe onu masku i obuku se u rukavice, ne znaju na svom jeziku nijednu beknut'. Priča'u – pripadaju Evropi, Americi, ili, kako kažu – „zapadnim vrijednostima“. Ali, izludi ih prost narod za jednu noć. Odvezao se narodu jezik, – bije jezikom k'o iz kubure. Sad se sjećaju ovi naši prepisivači, ove naše političke maskote, da su u cetinjskome muzeju gledali kubure svojih prađedova. Normalo je sad da narod izludi svoju – tuđu vlast, jer je ta vlast htjela da izludi svoj narod. Prezirući ga kao one koji ništa ne znaju, a ne da znaju visoku politiku, čije su kancelarije u bunkerima, hiljadama metara ispod zemlje.

(Autor je književnik)