-Piše: Čedomir Antić

Dragi Brate i Sestro, Pišem Vam kao Srbin, patriota, profesor najstarijeg balkanskog univerziteta, jedan od vođa najvećeg studentskog, demokratskog protesta u istoriji Balkana, kao saradnik reformskih premijera i savjetnik naših vlada. Pišem kao neko ko nema ličnih interesa, ni strasti kad je riječ o Crnoj Gori i jedino mi je na srcu da moj, srpski, narod živi slobodno, u skladu s našim običajima, tradicijama, u duhu naše istorije i prema slovu demokratije i pravde koju su naše zemlje još davno, prije više od vijeka izborile. Što se tiče drugih naroda, vaših susjeda – Muslimana, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, nacionalnih Crnogoraca, ja im želim ono što i vama. Slobodu koju smo im nekada davno, u raznim prilikama davali, tražimo i za sebe. Ne tražimo nacionalno ujedinjenje u jednu i nedjeljivu, sasvim prirodnu Srbiju, jer sami nemamo oko toga jedinstven stav, ali primjećujemo kako svi oni, gdje god im je moguće, to pravo već ostvaruju.

Slušao sam onog Ranka Krivokapića kako u pričaonici koju neki zovu parlamentom govori našim narodnim poslanicima da su izgubili sve ratove. Nabraja ih: za Jugoslaviju, za Kosovo i protiv NATO-a. Ne razumije, ili se pretvara, da to nisu bili samo naši ratovi. To su bili ratovi koje je trebalo da vodi svaki dobronamjeran i slobodouman čovjek koji je bio državljanin jugoslovenskih država. Kada smo te ratove, kako kaže, izgubili, mi smo stekli pravo da rasturimo svaku državu koju možemo, da uzmemo dio svake zemlje u kojoj živimo i da stanemo uz svakog osvajača koga želimo. To pravo ćemo kad-tad iskoristiti, ukoliko nam do te jedinstvene i važne prilike ne prestanu da brane osnovna ljudska, građanska i nacionalna prava. Čak i kada su prevarno izbacivali ćirilicu iz novina i školskih dnevnika, kada su lagali oko zastave, kada su slali izaslanike uvijene u uniformu da pjevaju sa Tomsponom u slavu gradiških mesara- oni nama nisu oduzeli nešto što nam prije toga odavno već nisu oteli Hitler ili Staljin. Ukrali silom, pa njima dali. Mi smo Srbi mali narod, u Crnoj Gori su nam većinu oduzeli nacisti, fašisti, crnogorske ustaše i komunisti, pomogli su im NATO avioni, tako da mi svojim skromnim snagama, čak i da nas svih deset miliona dođe, ne možemo zasad to da promijenimo. Možemo, ipak, da ne pristanemo. Tirani uvijek misle da mogu sve. Nemoralni i bezvjerni, umislili su da će vremenom, zmijskim korakom, udaviti čitav jedan narod. Vidjećemo da li će im sve to proći. Nas Srbe mogu i pobiti, ali ostaje činjenica – od Mila nikada neće biti državnik. Ranko - koliki je vjernik toliki je i čovjek. Duško je sve u životu u mjeri u kojoj je inteligentan. Rektor je skrnavitelj đedovog groba. Miraš je običan raspop, laž u mesinganoj rizi. Svi su mi nekako, kada ih bolje pogledam, pod sjenkom ljepote i učenosti Srđana Darmanovića. Donijeli su zakon protivno Ustavu, stranim ustanovama, savjetima drugih crkava i proceduri, uz pomoć laži i prevare. Oni misle, osudili su srpske vođe, pravno otuđili crkvenu imovinu, a sprovešće kad nestanu napetosti. Griješe. Uvijek dođe trenutak za koji silnici, tirani i manijaci misle da ne postoji. U srpskoj književnosti taj čas je opjevan. Filip Višnjić je pjevao o „prilikama“ koje su „sveci vrgli“, kako se Srbi nisu smjeli dići na ustanak, a kasnije ih pak nije bilo moguće umiriti. Đura Jakšić je uzvisio Srbina koji „ćuti, kipi i čuti – al’ ne da đavo, il’ ne da Bog.“ Sada više ne branimo rasklimanu državnu tvorevinu koju su nam komunisti uništenu ostavili da je sačuvamo. Ne borimo se za od Albanaca naseljeno, a od Amerikanaca zauzeto Kosovo. Nije više u pitanju genocidom ispražnjena zemlja negdje na Zapadu. Sada smo tu, tu su naši pragovi i naše svetinje. Branimo sebe. Pritiv nas su aveti, kukavice, bezumnici i najamnici. Pobijedićemo, jer pravda i život moraju opstati. Ovo je ona borba u kojoj je stvoren i od koje je satkan Čovjek. Da se nešto promijenilo osjetio sam neki dan u Skupštini u uplašenom glasiću Ivana Brajovića i mucanju Ranka Krivokapića. Na ulicama naših gradova u kojima sveti oci brane narodnu crkvu, a policija stidljivo počinje da staje na njihovu stranu. Kada je zagrmjela Knez Mihailova ulica, pod zastavom na Tarzanovoj ambasadi. Svi smo zajedno, nikada jedinstveniji i jači. Sjetio sam se velikog pjesnika Mekoulija i hrabrog rimskog junaka Horacija: „Svakom čovjeku na ovoj zemlji, smrt dolazi prije ili kasnije. I kako da čovjek umre bolje nego pred strašnim neprijateljem, za pepeo svojih otaca i hramove bogova svojih.“

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---