- Piše: Maksim Drašković

Ne zalazeći (još manje osuđujući) u lične razloge onih koji su „viteški“ izostali sa, po svim aršinima odsudnog i zavjetnog, Svetovasilijevskog sabora u Nikšiću, kao ni u opravdanost ili neopravdanost (ima tu sigurno i jednog i drugog) neodlaska u „boj“ za svetinje naših predaka i krst časni i slobodu zlatnu, treba samo ponosno istaći one druge, odnosno prve, koji su i u volji i nevolji „kadri stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“.

A ove prokazane treba ostaviti da sami sa sobom uživaju u sopstvenom „rodoljublju, viteštvu i pregalaštvu“. Što bismo mi gatali da li im je, umjesto izlaganja riziku, sigurnije „pod jorgan-planinom“, ili ih je možda strah od čika Mila, ili je nešto treće i teže od oboje? Uostalom, nijesu oni blesavi kao mi da po takvom zlovremenu kisnu, mrznu se, zlopate se i, ne daj Bože, ginu za svetosavsku, svetonemanjićku, svetovasilijevsku i svetopetrovićevsku Crnu Goru, za groblja i božje hramove, što su ih naši preci podizali i gradili „nemajući prečega posla“. Ostavimo mi njih, kako već bi rečeno, same sa sobom i takve kakvi jesu pred svevidećim Bogom.

Jedino što im treba reći i što svi treba da znamo je da – kao grešna i slabašna stvorenja, svi očajnički vapimo za iscjeliteljskim čudotvornim moćima Sv. Vasilija Čudotvorca (slava mu i milost!), a da bismo mogli da Mu se molimo i ištemo spasenje, moramo prvo da odbranimo i Njega i Ostrog i svetinju od nevjernika i, nažalost, od zla domaćega. E, ta odbrana je upravo započela molitvenim saborom u Nikšiću.

Naravno, nećemo ni o sebi pisati hvalospjeve. I mi podvižnički i grešno stojimo pred Tvorcem, pa ili na ovakav i onakav sud ili osudu. Potrebno je ipak samo napomenuti – da su se na Svetom saboru požrtvovano okupili oni koji su pokazali odlučnost i spremnost da se odupru „huliteljima imena Hristova“, i to, uprkos nebeskom iskušenju u obliku „vaku sveci vrgoše priliku“, kako kaže Filip Višnjić u pjesmi „Početak bune protiv dahija”. Kažu Milovi programirani i ponizni dvorjani i sluge da ih je na sabor došla šačica od šest hiljada. Mora da su brojali samo kišobrane, a ni njih nijesu sabrali ni pola, i ne znajući da je, zbog velike tjeskobe i jake kiše, pod jednim bilo i po dvoje-troje. A Milo još kaže da je njih više, zanemarujući, pa sve da je tako, da nije važan broj, nego soj, na čijoj je strani uz to i pravda. Pjesnik bi rekao „boj se onog ko je 'viko bez golema mrijet jada“. I zbilja, kad već pominjemo pjesnike, za sve ono što treba reći, ne moramo ništa mudrovati, dovoljno je samo služiti se mislima, porukama i stihovima o našoj slavnoj i junačkoj prošlosti. Tako bi pjesnik, za one koji su spremni da brane svetinje, rekao da su to „zatočnici mrijet naviknuti“ i da „…ginuti za Hristovu vjeru svetu, teško nije ko se za nju bije“.

To i jeste poruka vjernog naroda iz Nikšića. Kao da su nebo nad crkvom Sv. Vasilija Čudotvorca zaparali oni prkosni stihovi Đure Jakšića - „… i samo dotle do tog kamena, do tog bedema, nogom ćeš stupit možda poganom, drzneš li dalje, čućeš gromove kako tišinu zemlje slobodne sa grmljavinom strašnom kidaju“. I kao da se iz božjeg hrama čuo glas vojvode Prijezde od Stalaća (čitaj: Svetitelja), upućen caru Mehmedu (čitaj: Milu i Dušku) – „…kupi vojske koliko ti drago, pod Stalaća (Ostrog) kad je tebi drago, udri Stalać (Ostrog) kako ti je drago, ja ti dobra ne dam nijednoga“.

Crna Gora je, nema sumnje, zapala, nažalost, u dvadeset prvom vijeku, u ropstvo teže i od onog pod Turcima – „velikaši, trag im se utro, raspre sjeme posijaše grko… zatriješe sjeme u odivu…zatriješe ime crnogorsko, ne ostade krsta od tri prsta…“. Udružili se s NATO ubicama pa postali „s kim si, onakav si“, udarili na najveće svetinje tradicionalne Crne Gore – na jezik, na vjeru i crkvu, na grobove svojih predaka, na porijeklo i ponos svoga naroda – kako reče Tanasije Mrkojević iz spjeva „Lažni car Šćepan Mali” – „Svaki Srbin koji se prevjeri, prosto vjeru što prigrli drugu, no mu prosto ne bilo pred Bogom što ocrni obraz pred svijetom, te ze zvati Srbinom ne hoće…“ Odlaze ponizno i bijedno prose pomoć od Svete stolice i pape Franciska, ali to im pritom nije miješanje crkve i rimokatoličkog poglavara u politiku, iako i ovaj i svaki papa oduvijek kroji politiku u bezmalo cijelom svijetu.

A, ako naš mitropolit progovori samo jednu riječ, onda je to nedopustivo miješanje u politiku, iako je sasvim prirodno da, kao duhovni pastir svoga duhovnog stada, brine da mu koja „ovčica ne zanese runo svoje u grm pokraj puta“... Njegoš bi i za to rekao – „isturči se plahi i lakomi, mlijeko ih srpsko razgubalo“!