- Piše: Nik Gašaj

Osnovni uslov za stvaranje liberalnodemokratske civilizacije jeste ostvarenje onog čuvenog Kantovog apela ljudima da sakupe hrabrost i počnu da se služe sopstvenim razumom. Na pitanje šta je prosvijećenost, Kant je slikovito i tačno ocrtao teškoće prelaska iz samoskrivljene nezrelosti u prosvijećenost: „Nezrelost je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vođstva nekoga drugoga. Ta nezrelost je samoskrivljena onda kad njen uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. Sapere aude! Imaj hrabrosti da se služiš sopstvenim razumom!”

Lijenost i kukavičluk su uzroci zbog kojih tako veliki broj ljudi dragovoljno do kraja života ostaje nezreo i zbog kojih drugima biva sasvim lako da im se nametnu za tutore. Veoma je udobno biti nezreo. Dakle, lijenost i kukavičluk sprečavaju ljude da shvate pravu prirodu političkih (a najčešće i drugih) stvari. Potrebno je najprije uložiti veliki napor da se znanje stekne, a zatim pokazati hrabrost da se saznato kaže i primijeni. Konformizam i strasti zarobljavaju ljude nudeći im udobnost ili iluzije umjesto prosvijećenosti, pa se zato prijatno osjećaju u svojoj nezrelosti ili opijenosti. Stoga, treba doprinijeti buđenju ljudi iz jednog dogmatskog dremeža. Kant je smatrao protivnim prirodi da čovjek bude puko oruđe radi tuđih koristi ili ćefova. Njegov kategorički imperativ u jednoj formulaciji i postulira da čovjek nikada ne može biti samo sredstvo, već se uvijek mora uzimati kao cilj. Dakle, prema njemu, u narodnom prosvjećivanju leži ključ promjene odnosa naroda i vladara. Nije bio nimalo kratkovid da sagleda da su oni koji u ime države tutorišu narod, preduzeli napor da narod zaglupe kao domaću stoku kako se ne bi odvažio ni na jedan korak iz (ideološkog) dupka u koji su ga zatvorili. Ako dva vijeka poslije Kanta ideološki dubak i dalje služi istoj svrsi, i njegove misli o prosvijećenosti otkrivaju svoju vrijednost svakoj novoj generaciji. Čini se da ni njegove misli o sadržaju političkog prosvjećivanja ne gube aktuelnost.

Borba za slobodu mišljenja, veću prosvijećenost i racionalnost, koji su uslov brzog napretka ljudskog duha i društva, vodila se tokom velikog dijela ljudske istorije. I to ne samo protiv neograničenih vlada, već i protiv inercije u čovjekovom ponašanju i lagodnog uživanja u konformizmu. Za savladavanje tih otpora bila su potrebna i određena saznanja, ali i moralna svijest, kao i djelanje u skladu s tim saznanjima i sviješću. Međutim, svako ko postigne moć pomoću koje u svojim rukama drži život i smrt drugih ljudi može svoj položaj koristiti da dobije i sve ostalo, pa i ćutanje ili poslušnost, jer ljudi obično toliko vole život da će radi njega žrtvovati ili dati sve drugo. Sažeto i istinito P.P. Njegoš kaže: „Strah životu kalja obraz često“. To koriste i time manipulišu razni tirani. Naredili su da se Dostojevski izvede na gubilište, pa onda odustali od izvršenja smrtne kazne na osnovu carevog pomilovanja i zamijenili je progonstvom, a sve to se odrazilo na njegov život i shvatanja.

Čovjek se, naravno, rađa u širem društvenom okruženju, u porodici, gdje odmalena nauči da je vlast prisutna tu negdje ili svugdje koja svakoga nadzire i da prema njoj mora gajiti strahopoštovanje, postupati onako kako ona očekuje ili traži, a da se za protivljenje može iskusiti kazna da – nepokornom može nametnuti trpljenje i patnju, te da je pametnije svoje ponašanje usaglasiti s njenim naredbama. Socijalizacijom se, dakle, čovjek navikava da misli o vlasti kao o prirodnoj pojavi, sveprisutnoj, iako negdje manje vidljivoj, ali koja će nastupiti čim se desi nešto što je protiv pravila koja propisuje i štiti.

Mnogi su u mladosti imali priliku da čuju neku varijantu od naših narodnih poslovica, ili poruka stare kineske mudrosti, pa i vidjeli simboličnu skulpturu s tri majmuna koji jednu poruku prenose gestovima. Jedan je prednjim udovima zatvorio oči, drugi uši, a treći usta. Ove poruke – ništa nisam vidio, ništa čuo i da ništa ne mogu da kažem – nisu u skladu s teorijama demokratije, učešćem građana u javnom životu, slobodnom mišljenju i izražavanju. Te skulpture nose pečat i prenose poruke jedne autoritarne političke kulture. Nije čudo da je Kineze u uslovima po kojima su živjeli vjekovima zastrašivalo mnogo šta, pa i prepričavana sudbina kakvu su doživjeli učenici i nastavljači djela njihovog Sokrata, „kneza mudrosti“ i Učitelja: otprilike dvjesta godina nakon Konfučija, jedan kineski car je naredio da 460 naučnika njegove škole žive zakopaju, jer su konfučijanska etika i političko učenje bili temelj kritika postupka tog vladara, koji je, u ime neke kineske varijante „državnog razloga“, upravljao arbitrarno i ugnjetački i sva rapoloživa sredstva i narodnu energiju trošio na kulucima kojima je podizao veliki Kineski zid. Oni koji su bili na Mjesecu kažu da je to jedini vještački predmet na Zemlji koji se s njenog satelita može primijetiti golim okom. Ali za Zid se isto tako kaže da nije odigrao nikakvu ulogu koju su mu projektanti bili namijenili – da Kinu zaštiti od upada onih koji su predstavljali njihovu verziju varvara. Straha pred arbitrarnim moćnicima Kineze nije moglo da oslobodi saznanje da je jedno stoljeće poslije zakopavanja konfučijanskih učenjaka drugi car to učenje proglasio za državnu religiju. No, stvarni i nabijeđeni konfučijanci teško su stradali i mnogo kasnije u toku Kineske kulturne revolucije.

U prvoj četvrti XX vijeka, uoči i prije nego što je završio Prvi svjetski rat (dotad najveći masakar u istoriji ljudske vrste, rat podstaknut ideologijama objavljenim u XIX vijeku), odigrali su se i drugi događaji, među kojima i nekoliko revolucija – meksička (1910.i 1917), kineska (1911.) pa socijaldemokratska i boljševička u Rusiji (1917), revolucije u Mađarskoj, Njemačkoj i niz drugih. Već je početak Prvog svjetskog rata predstavljao veliki udarac nekim zapadnoevropskim idealima, a njegov kraj i razni prevrati stvorili su veliku neizvjesnost, masovna anksiozna stanja, koja su postala predmet književnosti i filozofije apsurda i naveli brojne pisce i intelektualce da se osjećaju „izgubljenom generacijom“.

(Autor je politikolog)

---