- Piše: Čedomir Antić

Crna Gora je rekla svoje. Na Crkveno-narodnom saboru u Nikšiću okupilo se, uprkos privođenjima, zabrani ulaska preko navodno otvorenih granica tobože slobodne države, do 21.194 građanina i građanki. Riječ je o 4,73 odsto svih pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori. Kada je prije dvadesetak godina papa Jovan Pavle Drugi posjetio Francusku, pa zbog toga što je bio u nekakom sporu sa predsjednikom republike pozvao vjernike u Rems umjesto u Pariz, okupilo se oko milion građana što je srazmjerno manje nego što se prošlog petka okupilo oko moštiju Sv. Vasilija Ostroškog.

Đukanovićeva Crna Gora odlučila je da kanonskoj Mitropoliji crnogorsko- primorskoj otme crkve izgrađene prije 1918. godine. Pravda to besmislenim tvrdnjama o tome kako je Srpska pravoslavna crkva strana crkva na njenoj teritoriji. Dakle, srpska crkva u Crnoj Gori, utemeljena i izgrađena od strane Sv. Save, koja je preživjela Osmanlije, austrijske ćesare, Hitlera, Staljina i Broza, nije domaća i narodna?! Ako je u domenu vjerovanja, svako vjeruje u ono što želi, u domenu činjenica ovakve tvrdnje su netačne, apsurdne i da nisu tužne (zbog posledica gluposti koje su ih proizvele), bile bi upravo smiješne.

Siguran sam da u Crnoj Gori ima mnogo onih koji smatraju Srbe tuđinima i okupatorima. Ne sumnjam da bi mnogi palili pravoslavne svetinje – otac i đed su to već radili, pa zašto ne bi i oni. Za mene vrhunac licemjerja ne predstavlja ni to što politički predstavnici ovih zlikovaca, potencijalnih krvoloka i piromana, tvrde da su privrženi evropskim idejama (šta god to danas značilo), miru, toleranciji i multikulturalizmu. Mene čudom ispunjava, a donekle i veseli, pomisao na Mila i Duška u nekoj crkvi – kako se zajedno mole, žene stoje korak iza njih (Duškova se moli svom srpskom Bogu, ostalo troje bogu Dagonu), pokrivenih glava. Zamišljam kako čak i u izvedbi nevladine organizacije izvjesnog raspopa, koji se sa pravoslavljem svadio iz privatnih razloga, ovaj čudesan događaj ne može proći bez munja i gromova, vihora koji bi prošao posred crkve, jačeg zemljotresa, i svijeća koje se gase u mahu. „Veliki vjernici“, željeli bi da preuzmu vlast nad crkvama i manastirima, koje je vlast iz koje su potekli spaljivala i rušila. Nije mi lako da zamislim crkvenu opštinu rascrkve na Cetinju, a da se ne dosjetim onih koji su rušili kapelu na Lovćenu – dobrovoljno i to onda kada su radnici druge vjere odbili da to učine za novac.

Fascinira me zainteresovanost Mila, Duška i svih od trećeg do dvijehiljadetristapedesetprvog optuženog (za ubistva, šverc, učešće u međunarodnom organizovanom kriminalu, pomoć u izvršenju ratnih zločina, širenju etničke mržnje, etničkim progonima i još dvadesetak inkriminacija) za hram Sv. Vasilija Ostroškog. Misle, nesrećnici, da je u pitanju kockarnica „Frimont“ u Las Vegasu, pa se pitaju zašto se ne bi kao država i lično okoristili o darove vjernika, a možda i postali suvlasnici jedne takve „zlatne koke“. Tolike su godine na vlasti, ako nisu stigli da nauče u školi moglo ih je podučiti iskustvo tridesetogodišnje tiranide. Jer, koliki su tvrdili da je Zavještanje Sv. Petra u Rimu njihovo – nekoliko germanskih naroda, Normani, rimsko-njemački carevi, francuski kraljevi, republikanci, italijanska monarhija... I? Srbi spadaju, zajedno sa Jevrejima, Jermenima, Poljacima i malobrojnim drugim narodima, među one koji su dokazali da nacija može postojati i bez zemlje, oružane sile, sa porobljenom, nestalom otadžbinom. „Otadžbina je...“, pisao je veliki Branislav Nušić“... misao i vjera, a misao i vjera ne umiru.“ Otadžbina je Srbinova tamo gdje od iskona živi pravoslavni srpski narod. Ne trebaju nama ni dvor ni katedrala da dokažemo koje su sve zemlje srpske. Omogućili smo nastanak i opstanak drugih, da li neko stvarno misli da je to bio samo i isključivo izraz naše slabosti? Hoće oni, koji pijani odmah zapjevaju srpskom generalu Mihailoviću i njegovim oficirima kapetanu Jovanu Deroku i poručniku Simi Uzelcu, herojima borbe protiv svakog fašizma pa i crnogorskog – onog na kome su DPS i sateliti zasnovali savrmenu Crnu Goru - da preuzmu manastir svetitelja koji je simbol pravoslavlja i borbe za slobodu srpskog naroda u 17. vijeku. Da je Sv. Vasilije Ostroški danas mladi monah u Crnoj Gori, režim Mila Đukanovića bi ga kao Srbina rođenog kao Stojan Jovanović nadomak Trebinja u Republici Srpskoj, već odavno deportovao. Sada bi da ga mrtvog eksploatišu... Te ljudske sitnice ne shvataju da je među 700 svetinja koje je obnovio ili izgradio mitropolit Amfilohije većina novih. Pravoslavlje će, dakle, preživjeti, a srpstvu će valjda, prije svega u matičnoj Srbiji, već jednom prekipjeti.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---