-Piše: Tomica A. Milović

Ovih dana sam pročitao knjigu „Informbiro u Crnoj Gori“, novinara i publiciste Dragana Radevića. U pitanju je jedno više nego jezivo štivo o mržnji i bratosmaknuću, o jednom smutnom vremenu i ljudima u njemu. Knjiga o zlim ljudima i zlim ćudima, o njihovim nevinim žrtvama. Knjiga, kako i sam autor kaže, o crnogorskoj vartolomejskoj noći, započetoj u proljeće, 1948. godine. O sukobu između Tita i Staljina. Knjiga o početku drugog bratoubilačkog rata, surovijeg od onog iz perioda 1941-1945. To je priča o radikalnom zlu koje je tada zaplesalo Crnom Gorom, po ko zna koji put u njenoj istoriji. Informbirovci i antiinformbirovci ispili su se iz iste ideološke matrice. Iz komunističkog pogleda na razvoj društva i države. Informbiro je bio „sukob dvije neskrivene volje za moć i vladanje- Staljinove i Titove. Prve centralističke, dirigovane svjetskim komunističkim pokretom iz Kremlja, i druge, Titove težnje za otcjepljenjem i nezavisnoj, ničim ograničenoj vladavini.“ (Dragan Radević)

Srazmjerno broju stanovnika, Crna Gora je najviše postradala u demonskom kovitlacu informbirovskog pokreta. Očekivano, s obzirom na istorijske, bratske veze između crnogorskog i ruskog naroda. Između naroda iste vjere, i vrlo sličnog jezika. U ratu 1941-1945. godine, Crnogorci su ginuli sa poslednjim riječima na usnama: „Živio Tito, živio Staljin”. Sukob ova dva diktatora, 1948. godine, a kojima su se njihovi idolopoklonici i ratni saborci divili, morao je, najblaže rečeno, dovesti do konfuzije u redovima dojučerašnjih drugova i istomišljenika.

Rezolucija Informbiroa nije originalan „kamen razdora“ u mišljenjima, stavovima i opredjeljenjima u okviru istog ideološkog i političkog bloka. Puna je i naša i svjetska istorija takvog ili sličnog „kamenja“. Ipak, po brutalnosti, okrutnosti i poplavi zla, nečovještva i kukavičluka, crnogorski dželati teško da su mogli biti prevaziđeni. Brozov namještenik za crnogorski bratoubilački polom, Milovan Đilas, uz vjernu asistenciju glavnog glavosječe bratskih glava, generala u crvenim čizmama, Sava Joksimovića, pretvorili su Crnu Goru tih dana i godina u rasturenu i poniženu crnogorsku elitu (intelektualnu, građansku, vojničku, moralnu...).

Obračun sa pristalicama Staljinove ideološke doktrine (informbirovcima), razbio je mnoge, do tada poznate mitove o Crnogorcima. O njihovoj etici, čojstvu i junaštvu. Te mitove cementirali su ponajprije sami Crnogorci. Svojom gotovo neprevaziđenom gordošću i sujetom. Kao takvi, Crnogorci su u međubratskom satiranju 1948. godine pokazali i demonska, kukavička i nemoralna svojstva vlastitog karaktera. Napustili su tada mnogi od njih (ne prvi put), moralnu filozofiju i etiku Marka Miljanova. Bacili su u blato, na najpoganskiji način, moralni zavjet da je „junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugoga od sebe“. U golootočkoj „Vartolomejskoj noći“ mnogo Crnogoraca je pokazalo da im ni otac, ni sin, ni brat, ni sestra, ni komšija, ni kum..., niko ne predstavlja neku vrijednost, nešto sveto. Ti Crnogorci su se rukovodili imperativom: ponizi, zgazi, likvidiraj. Pokaži svoje, ne male potkazivačke i potkupljivačke sposobnosti. Pokaži šaptački, špijunski karakter. Onaj karakter sa dna ljudske vredonosne ljestvice.

Duh Informbiroa i Golog otoka, prisutan je i danas u Crnoj Gori. Doduše, njega ovdašnja vlast (zasad) „mulja u boci“. Braćo Crnogorci! Bratskim kolom, ljubavlju i dobrotom onemogućimo ovu zloćudnu vlast da taj duh ispusti iz boce. I sve nas, bez izuzetka, podavi. Oduprimo se snagom duha i moralne volje! Presveta Bogorodice, spasi nas!

---