-Piše: Dragan Mraović

Zoran Đinđić je napisao, u predgovoru za knjigu „Načela jezuita“ Ignjacia Lojole, tvorca Reda Isusovaca ili jezuita, prvog „vrhovnog generala“ velikih meštara po zlu čuvene Inkvizicije, da je on „duhovni vitez borbene crkve“. Istovremeno, kardinalska purpurna boja znači da onaj koji je nosi mora biti spreman da ispovijedi svoju vjeru „usque ad sanguinis effusionem“, odnosno po cijenu prolivanja krvi, naravno tuđe, jezuiti su to činili, kao „papina vojska“. Pokatoličavali su Malu Rusiju, danas (U)krajinu, kojoj su dali to ime da je odvoje od pravoslavne Rusije, zatim su silom katoličili Srbe u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Albaniji, na Kosmetu...

Papa Franjo je jezuita koga je na tron Svetog Petra doveo bivši američki predsjednik Obama, jer Veliki brat nije bio zadovoljan papom Benediktom Šesnaestim Racingerom, velikim profesorom, teologom, piscem preko sto knjiga, koji je obnavljao duhovne, etičke i moralne vrijednosti Rimokatoličke crkve, zabranio muželožničke parade u Rimu, poželio patrijarhu Pavlu ozdravljenje, vratio na vatikanski prozor pozdrav na srpskom jeziku, koji je ukinuo papa Vojtila, rekao da „Srbi moraju imati na Kosmetu sva prava kao i drugi“ i nije priznao nezavisnu narko-državu. Ali, kriv je i zato što je porijeklom lužički Srbin! Dat mu je izbor da abdicira ili da popije zadnju jutarnju kafu, a zvanično obrazloženje je bilo njegova bolest. Taj razlog nije postojao za papu Vojtilu iako je bio teški invalid, ali je rekao američkom predsjedniku Reganu da „treba bombardovati Srbe“. Hvala Bogu, papa Racinger nije bolestan, i dalje piše knjige. Na njegovo mjesto je doveden „Obamin papa“.

Nikada u istoriji nije neki jezuita izabran za „pontifeksa maksimusa“, ali sada je morao doći papa koji slijedi Lojoline riječi „vjerovaću da je bijelo što vidim crno ako hijerarhija crkve tako odredi“, ili u savremenoj formuli „vjerovaću da je bijelo što vidim crno, ako hijerarhija Velikog brata tako odredi“. Jer, i Rimokatolička crkva je na udaru neoliberalizma. kao i pravoslavne crkve, pošto su zajedno prepreka svjetskoj finansijskoj aristokratiji da bude bog umjesto Boga.

Problem za pravoslavlje nije naša rimokatolička hrišćanska sestra, već Vatikan i papino dvojstvo državnika i „pontifeksa maksimusa“ ovaploćeno sada u papi iz reda Isusovaca, te „papine tajne vojske“, prve u boju u slavu Svete Stolice. Jezuiti su djelovali upravo tako unutar vatikanske države, koja je zato tražila od austrijskog cara Franje Josifa da „kazni Srbe“ i tako zada odlučujući udarac Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a potom da pređe na Rusiju. Plan je propao, ali je Rimokatolička crkva „patiens quia aeterna” – vječno strpljiva - pa nastavlja vatikansko-germansku politiku „Drang nach Osten“ - „prodor na istok“, u skladu sa tvrdnjom Vatikana, u bazelskom listu „Basler Nachrichten“, da „nacistički napad na Rusiju predstavlja pitanje evangelizacije“.

Nikada nijedan papa nije kročio na tlo pravoslavne Srbije, jer ne želi da dođe samo kao državnik, već i na poziv srpskog patrijarha, ali je to pitanje svojevremeno riješio patrijarh Pavle rekavši da „još nije vrijeme za to“.

Sada „milogorci“ na čelu sa Gospodarom najavljuju posjetu pape Franje kao „istorijski značajnu“, jer im ona treba kao befel za bogohulni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. A papa je već napisao patrijarhu Irineju da taj zakon „moraju prihvatiti sve vjerske zajednice“.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---