-Piše: Aleksandar Perović

Ubijeđen sam da je prije 27 godina teško bilo i zamisliti da će u jednoj zemlji, koja je u tom vremenu sebe proglasila ekološkom državom, doći do ovog stepena devastacije najvrednijih prirodnih resursa.

Ne zato što i tada nijesu postojali eko-kriminal ili krivolov, neplanska i nelegalna sječa šume ili eksploatacija rječnog materijala, divlja gradnja ili nekontrolisano odlaganje otpada, ispusti neprečišćenih otpadnih voda ili aerozagađenje, već zbog očekivanja da će mali sistem kakav je Crna Gora, prije ili kasnije, shvatiti koliko je veliki razvojni potencijal te ustavne odrednice.

Predug tranzicioni period, koji će istorijski ostati upamćen i po skandaloznim pri(h)vatizacijama najvećih industrijskih kompleksa i od SFRJ naslijeđene privrede, stvorio je elite koje su bile spremne da posluju „na crno” za državu i sebe, koristeći tu poziciju da raspodjelu profita izvrše po principu Luja XIV (nije namještaj),,država to sam ja”.

Svi smo gledali svojim očima kako sitni šverceri goriva i cigareta, šire svoje djelatnosti i prate sivo-tržišne trendove, uvećavajući svakodnevno i svoje bogatstvo i društveni uticaj, prvo u lokalnim zajednicama, pa onda i na nacionalnom i regionalnom nivou. Neki su se i divili, što je najtužnije, neki opravdavali to potrebom za golim preživljavanjem u haosu 90-ih, a neki su se jednostavno pravili da to ne vide i da ih ne dotiče.

Sjever pamti kako su uništeni veliki privredni giganti i kako je od srednje klase napravljena sirotinja, dok Primorje ne zaboravlja kako je bilo živjeti u vremenu kada su upravo domaći turisti bili nosilac turističke sezone. Ono što brine jeste da se o tome još uvijek u najvećoj mjeri priča po kuloarima, a ne javno. A kada neko to javno argumentuje ili sa sjetom pomene, obično se prepozna,,politizacija” problema, što je za mene najgori mogući scenario, koji svjedoči o nedostatku kulture dijaloga i građanske hrabrosti.

Mada, ako znate da se čak i opozicioni poslanici sve češće upravo tom zamjenom teza pravdaju zbog izostanka njihove konkretne podrške građanskim inicijativama, nije ni čudo da se ta matrica sve intenzivnije koristi od onih koji žele skrenuti pažnju javnosti sa suštine nekog životnog problema. Ipak, fenomen je da građani koji pokušavaju inicijativama unaprijediti ili zaštiti životnu sredinu, ne dozvoljavaju predstavnicima zakonodavne vlasti da ih javno zastupaju zbog straha da će to biti zloupotrebljeno u svrhu partijskih interesa ili lične promocije, što nije isključeno, ali je i isključivo. Niko danas nema luksuz da odbije podršku od onih koji mogu uticaj i medijski prostor iskoristiti za očuvanje javnog interesa. Isto kao što niko nema pravo da kao svoje prisvaja prirodne resurse u vlasništvu države.

Svakako nedostatak opšte kulture i kućnog vaspitanja, ekonomske nezavisnosti i slobode izbora, bile su očekivane posledice ako se prisjetimo da je komunistička era krajem 80-ih prošlog vijeka završena tako što su oni s prosječnom platom od 1.000 njemačkih maraka, što je sad u rangu bar 2.000 eura, plaćenim godišnjim odmorom, stambeno obezbjeđeni, s pravom na bolovanje, neradnim vikendima prvo zavedeni, pa brutalno poniženi i dovedeni pred rub egzistencije.

Današnje generacije koje mahom rade kod poslodavaca koji su se obogatili i stekli društvene pozicije na opisani način, za par stotina eura, s minimalnim osiguranjem i bez slobodnih vikenda i odmora, po 10 do 12 sati dnevno, kreditno zaduženi, teško da mogu razumijeti vrijeme kada su njihovi roditelji odlučili da punih džepova pokažu nezadovoljstvo ličnim primanjima i dovedu na vlast one koji do tada nijesu imali apsolutno nikakve poslovne reference. Mada, moguće da neki i mogu. I lično znam dosta onih,,razumljivih“.

Nije mi namjera da u ovom tekstu fokus stavim na prošlost, već upravo suprotno, želim da mislimo na budućnost. Zato sam i pokušao da prikažem motive i pozicije ključnih aktera, koji danas rješavaju pitanje „života i smrti“ naših rijeka, jezera, mora i planina, divljeg života i kulturnog nasleđa.

Potpuno je jasno da ekološka država ulazi u fazu totalne rasprodaje, da su nakon pohare privrede, na red došli najvredniji prirodni i ljudski resursi. Devastacija Tare i invazija projekata malih hidroelektrana na naše rijeke ravna je okupaciji i zahtijeva patriotski odgovor svih građana koji vole Crnu Goru. Isti je slučaj sa namjerom da se Sinjajevina, po prirodnim vrijednostima prepoznata kao budući park prirode, koristi za vojne potrebe, okolina Crnog jezera za,,eco-lodge“ naselja, more za eksploataciju nafte i gasa i još mnogo drugih otvorenih pitanja, sa ekološkom dimenzijom.

Važno je znati da je društveni ambijent takav da dolazi do smjene generacija i kod domaćih,,investitora“ i političkih elita, da se prave i,,back up“ strategije i sredstva ulažu u destinacije koje bi mogle biti idealne za nastavak životne „tranzicije“, onih koji su se obogatili zloupotrebljavajući položaje i koji shvataju da će morati doći na red i njihov koverat. Ili kofer.

Isto kao što treba biti svjestan činjenice da mnogi građani odlaze iz Crne Gore nezadovoljni i s namjerom da se nikad ne vrate. Zato je od životne važnosti spasiti ono što će dati povod i motiv da ostanu i vrate se oni koji nam trebaju. Sačuvajmo Crnu Goru od crnog petka, bez ijednog metka.

(Autor je izvršni direktor EP,, Ozon'')