-Piše: Vuk Vuković

Realnost se odvija na dva nivoa: prvi je teroristički, onaj postekskluzivni, događaj koji u svoj snog zbraja fragmentirane i razjarene, shizo-dijalaktičarske ispade, što saobraćaju horizontom tako jer se otkidaju poput virusa od sintetizovanog sistema i obezglavljeni, ne predstavljaju ništa, još manje od bijele pustinje koja ne može proizvesti ni refleksiju; drugi je nemoć demokratije da se pretoči u politički zamah, svejedno na šta se trenutno globalno fokusira, bio to problem migranata ili narastanje Kine čiji ekonomski zmaj diktira rast, pad i uopšte sekundarnu vrijednost robe, koja je, istini za volju, dokraja obezvrijeđena, utoliko prije apsolutno potrošna, izvrnuta, a priori ponižena i aposteriori bezvrijedna, isprazna i jalova, neubjedljivo materijalistička, u onom smislu da je uvijek već probni fantom prošlosti, istorijska utvara predvidljiva u svom gestu, tako da nijedan od njih, kao kratak dobačaj, ne potrebuje registar pretresa, dedukaciju, mišljenje koje ponire sve dok ne napipa i najmanji život iz kojeg se, naposletku, može nešto iscrpsti, i još jednom transformisati, služeći se, pritom, bilo kojim medijom, ili samim metaforičkim obrtom, skokom, rezom.
To znači samo jedno: virtuelno je ubrzalo vrijeme – poništilo prostor – da bi sve zadobilo istorijsku ulogu, ponajviše kod metainterpretacije promašaja koje je moderna morala pretrpjeti, taj gigantski eksperiment sa duhom koji i pored rada na preciznom izvođenju konačne zaokružene računice, ipak, nije znao na šta će sve to, na kraju, ispasti. Bio je to, svakako, polovni hibrid i/ili sklepana nakaradnost čija je kolosalnost trebalo da ubijedi metodom prišivene svrhovitosti.
Terorizam je, naprosto, neuništiv... U tom smislu, na sceni neizvjesnosti koja dominira na svim nivoima, jedno je, pak, sigurno: terorizam je budućnost! Kraj klasičnog rata je objavio vladavinu terorizma. Više neće biti ratnih prostora, sjutrašnjica dolazi u znaku – svecijele, ratne zone. Terorizam tako prerasta u megapolis, sâm centar, kvart, liniju periferije. U informativnu, poludjelu ćeliju. U autodestruktivni program. Sve što ćemo moći znati, biće usko vezano za progres na planu usavršavanja mikro i makro terorizma. Lokalni, postaće globalni; epicentar, žiža, sâma aktuelnost kao takva. Fenomenologija vremena bez istorije.
Apokalipsa, utoliko prije, neće biti jedan, jedinstven, događaj kraja, istina i svršetak, pad zavjese nakon potonjeg čina, već će to biti – kraj razložen u epizodama, samĂ´ otkidanje kraja od samog sebe, emitovanje kraja u fleševima od kojih će svaki nuditi najinteresantniju verziju. Žanr kraja utrkuje se u tiražnosti, jer ekonomija nikad ne ostaje na dimenziji apstraktnog.
U nemogućnosti da proizvede događaj koji nije isječak od Istog (koji nije djelić rasprsnutog mozaika kakav je ovaj hladni, mračni univerzum zvjezdanih odrona), postmoderni svijet proizvodi samu krizu događaja, kreirajući ideologiju koja objavljuje sušu, pa i nestajanje događaja kao takvog; otud sve karikira i orgija sa svojom sjenkom, počev od politike za koju se više niko neinteresuje, do sporta, motorizovanog hepeninga u kojem smo željni i nestrpljivi konačno doznati dokle se anatomija može mašinizovati. (Sport: futurizam medicine!)
Razumije se, događaj je hipnotički prazan, i najviše što može jeste da bude tehnološki, superioran u vještačkom prenosu koji se izvodi i kalemi s onu stranu. Tako je Istoriju završio virus!
Terorizam je nepodnošljiv samo iz razloga što je realan. Još: terorizam ima nešto od travestije, radikalnog preinačenja, poništenja i sebe-brisanja. On nije drugo sebe kao sama smrt, prije smrt bez sadržaja. Kako bi ga ublažili, kinematografski ga prevodimo kao nužno zlo urbanizacije i kompleksa od istog. Fundamentalisti, naprotiv, nemaju ništa protiv neokapitalizma, oni ga, u stvari, suprotstavljaju njemu samom, prikazujući ga u ogoljenoj svedenosti, kao oružje koje puca u sopstvenog tvorca, kao – oceubicu.
Uostalom, terorizam je ismijavanje smrti, uopšte zapadnog poretka, koji je podvojen, u dvadesetom vijeku, između ostalog, pokazao se kao nasilno istraživački, bio je stvar logora i osveta razbujale industrije, dok je danas, ironija velikih nesreća i tehnološka realizacija efikasnih prekrajanja i premještanja realnosti.
Naposletku, terorizam je najžešći udar na istorijsku hegemonost, monumentalnost, smislenost; to je prekid linearnog učitavanja i prelaz u delirij, polifoniju, euforičnu egzaltaciju.

---