-Piše: Milan Mišić

Dok ispraća 2018. svijet nervozno očekuje 2019.
U minuloj godini je nesumnjivo uvećan katalog kriza, starih i novih, a u novu godinu se ulazi i sa svježim brigama, političkim, ekonomskim – i sistemskim.
Ništa započeto u ovoj godini nije završeno, dok nova, kao i obično, garantuje da će u njenih 365 dana biti prilično onog čega dosad nije bilo.
Potresi na berzama u poslednjih desetak dana donose strepnje od nove globalne finansijske krize, ali glavni utisak 2018. je ipak da se poslehladnoratovski poredak uveliko razgrađuje, dok je rađanje novog mukotrpno; ne zna se kakve sve lomove taj proces može da donose.
Šta smo, dakle, imali? Dvije najveće ekonomije, uveliko međuzavisne, SAD i Kina, godinu su provele u trgovinskom ratu, koji stalno oscilira između prijetnji novim zaoštravanjima i kratkih perioda popuštanja. Jedna od posledica je da globalna ekonomija usporava, procenti rasta su sve manji.
Već su tim povodom izazvane egzistencijalne strepnje, čak i tamo gdje je statističko bogatstvo impresivno – u Francuskoj na primjer – što je uvjerljivo pokazala još sasvim nestišana pobuna „žutih prsluka”.
Problem migranata nije bio tako dramatičan kao što je bio na svom vrhuncu, 2015. godine, ali ukupan broj onih u zbjegovima na svim stranama svijeta i ove godine je bio je tek nešto manji od 70 miliona nesrećnika, koji bježe od rata, vjerskih ili političkih progona – i bijede.
Dobili smo i novu opomenu da su klimatske promjene pustošne i da se hitno mora zaustaviti ono što ih izaziva, ali se pokazalo da ni političari ni građani nisu spremni na žrtvovanje u sadašnjosti zarad nešto izvjesnije budućnosti.
Populistički front je ojačan ishodom predsjedničkih izbora u Meksiku i Brazilu, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske nije uspjelo da postigne parlamentarni i nacionalni konsenzus oko uslova svog haotičnog razvoda od Evropske unije.
U Rusiji, predsjednik Putin je lako dobio nove izbore, ali je, potcijenivši osjetljivost važnog segmenta svojih birača, reformom penzionog sistema uspio da u značajnoj mjeri naškodi sopstvenom rejtingu.
Ako se, međutim, traži ličnost kojom se globalna medijska mašinerija najviše bavila, to je opet bio 45. predsjednik SAD Donald Tramp.
Opšte mjesto svih izvještaja i analiza o njemu je da je on – problem koji raste.
On će posle 20. januara ući u drugu polovinu svog četvorogodišnjeg mandata (koji na izborima 2020. može da obnovi), a ono što je novost to je konsenzus analitičara da je posle prve dvije godine jasno da ga sistem neće obuzdati.
Posle ostavke sekretara za odbranu, generala Džejmsa Matisa, postalo je takođe očigledno da Tramp u svojoj okolini ne trpi one koji drugačije misle od njega, dok ugledni mjesečnik „Atlantik” tim povodom zaključuje da se „ne može istovremeno služiti i Trampu i Americi”.
Glasilo američke spoljnopolitičke elite, „Forin afers” pak konstatuje da je prava sreća da Tramp, takav kakav je – naprasit, nestrpljiv, narcisoidan, neznalica i intelektualno lijen – dosad nije proizveo nijednu očiglednu katastrofu.
Ali krizu američke spoljne politike svakako jeste, svojim nipodaštavanjem saveznika, prezirom prema multilateralnim institucijama i nerazumijevanjem činjenice da dobar dio američke moći u svijetu počiva upravo na mreži savezništava i njenom liderstvu u međunarodnim paktovima i forumima.
Drugo Trampovo poluvrijeme će po mnogo čemu biti bitno drugačije od prvog: čeka ga serija pravnih problema i ozbiljna provjera njegove predsjedničke legitimnosti. Privodi se, naime, kraju specijalna istraga o vezama njegovog izbornog štaba sa Rusijom, pri čemu su podignute optužnice, a u nekim slučajevima već su osuđeni- njegov lični advokat, šef kampanje i savjetnik za nacionalnu bezbjednost, dok je u kršenju zakona uhvaćena i Tramp fondacija.
U isto vrijeme, nova većina Demokratske partije u Predstavničkom domu Kongresa čiji dvogodišnji mandat počinje 3. januara, najavila je da će iskoristiti svoje pravo „nadzora i kontrole” i pokrenuti seriju istraga o predsjednikovim poslovima i njegovom kršenju političkih i etičkih normi, što dosad, zbog prevage republikanaca, nije bilo moguće.
Tramp je na prvi pogled izabran od strane Amerikanaca u demokratskom procesu, ali sve su uvjerljivije sumnje da je u tome bilo ozbiljnih neregularnosti, što je dovelo do toga da jedan kolumnista „Njujork tajmsa” prije neki dan konstatuje da bi opoziv predsjednika mogao da postane neizbježan, jer bi „čak i republikanci mogli da zaključe kako je Tramp postao isuviše težak teret za partiju i prevelika opasnost za zemlju – i da podrže impičment”.
Najvećoj svjetskoj sili predstoji dakle serija potencijalno teških političkih neizvjesnosti, koje će se neizbježno odraziti i na njenu spoljnu politiku.
Srećna nam 2009. s nadom da će biti bolje i s pripravnošću za gore…
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,,Politike‘‘)

---