-Piše Vukić Garo Brajković

Zlomisao je našla čovjeka, njime gospodari i svakodnevno vjekove stiska i davi. 3lomisao je svuda, u kući, u koraku, na putu kuće. Nađe čovjeka i useli se u njega. 3lomisao zemlju nađe, zlomisao i u hljeb uđe. Zlomisao se i u glavu nastani, čelo čovjeku razluđuje i ludost kreće iz dana u godine, iz godina u vijek, iz vijeka u vjekove. Zlomisao svijetom gospodari i čovjeka na mnoge muke stavi, patnju mu grdnu ostavi i žestoku bolest nastani i ostavi. Bolest kojoj se ne vidi kraj, bolest za koju se ne nalazi lijeka. 3lomisao iz čovjeka i od čovjeka putuje svijetom u dolazećem času i nađe se na svakom mjestu. 3lomisao ne liječe ljekari, zlomisao ni vjetar neće stići, ni oluja je ne može zaustaviti, a ni udaviti. 3lomisao nije na jednom mjestu, čovječe, kod zlomisli su čuda i udave. Glavo, udavi ih danas, ne čekaj sjutra, može da bude kasno i očima. 3naveno je da čovjek kod očiju može da bude nevidan, a kod nevida da sljepilo nađe, nevidne u slijepom času zlomisao nikada ne prođe. Zlomisao kad nađe nevid i čovjeka u zloput vodi kod zloputa sva zla dođu i nevolje se nađu sa nedaćom. Nikada nedaća i nevolja nijesu bez zlomisli, ne dolaze nepozvane, pozivaju se i nađu se. Teško, teško čovjeku od zlomisli kod zle misli. Zlomisli prate čovjeka, život zagorčavaju gorčinom teškom i patnjom beskrajnom. Kod zlomisli izgubi se oko svjetlosti, a zenica zamagli ljepotu svevidnu. Svevid mora otjerati s čovjekova puta zlomisao i od čovjeka i iz srca izbaciti zlomisla pakosnicu, svevremensku varalicu, koja se uvuče ispod kože čovjeka i povije i pokrije ga usudom. Usud je prekrio lice čovjeka, a svevid zaklonio. Svako zlo dođe i došlo je od zlomisli, sakriveno duboko u dubinu nevidnu, u dubinu mračnu, u neuhvatljivu krvnicu. Zlomisao nema odmora i nikada ne odmara i ne spava, u zlu, kod zla, zlom dolazi u nedane. Kada je zlo dobro donijelo, nikada i nigdje neće ga donijeti, kada je sa zlom došla cpeća, nikada i nikada se nije viđala i sretala, viđalo se zlodanje i viđa i dođe s vremenom za glavu čovjeka. 3lomisao kada pođe i krene, dođe i davi i ubija čovjeka. Zlomisao niko nije zaključao, ni vezao, uvijek nečujna i nevidna nađe zloput za čovjeka, nevremena dozove, pokazanje prizove. Čovječe, ne daj se zlomisli, ne daj glavu, glavo. Ne daj se, ne daj se, glavo, ni danas, ni sjutra, odbrani vidno čelo, sačuvaj zenicu, nađi stanište za očna davanja, za pokazanja koračnice. Glavo, ne hrani patnju, ne hrani mučenicu, saputnicu zlovremena ne probudi, ostavi (zlomisla) kod kamena. Pusti ih vjetru, vjetar veže, devet vreća u devet čvorova za mutne vode da ih ponesu daljine, da ih uhvate bezdane kazanice, kod bezdana, nema, glavo, dana. Bezdan je slijep, bezdan je nijem, oslijepi i čovjek. Ne daj se, glavo, sljepilu, ne daj se bezdanoj godini, ne daj lijepe dane zlonoći, ne daj da preskoči kućni prag, ne daj da kod čovjeka zanoći ni čas, ni sat. Nemoj, glavo, čekati, razbij zlo, ubi zlomisao, pusti voda da je nosi, u dubine sačekaće ih valovi, a čovjekovna darodavna pokaznica da donosi cpećy u veliko i toplo srce čovjeka. (Autor je pjesnik)

---