-Piše: Mihailo Medenica

Barbara, izvini! Sve što bih ti rekao mogu samo da prebacim sebi, jer ti si tek posledica- uzrok smo mi, takozvani novinari koji smo to olako i besramno kukavički prestali da budemo, pa kad je već ledina gola (čast nekolicini divnih i časnih izuzetaka) zašto ti ne bi bila hrast na njoj?!
Hrast od plastike, kartona, svakojakih sekundarnih sirovina, nalik onoj preplaćenoj gradskoj jelki zbog koje prezireš svaku drugu jelku, ali opet - jelka!
Sijaš i sijaj! Ponavljam, ponajmanje si ti kriva zbog toga, i najlakše je prezreti tebe jer ti si u svojoj kuražnoj nemuštosti časnija od onoga što smo mi u svojoj odvažnoj ćutnji!
Rekoh, ti si tek posledica, bilo je takvih i za vakta one žute pošasti, biće ih još, ne brini, kako dani odmiču ispostavićeš se časnim primjerom novinarstva kakvi će sve propagandni uradci stati pred mikrofon, ili za tastaturu, budi ubijeđena u to!
E, sad, poštovane kolege, valjalo bi nam se dobro zagledati u Barbaru i valjano zamisliti- ona je stala pred kamere i dobrano se trudila da vjeruje u ono što govori, dok mi mudro, valjda, ćutimo o onome što mislimo i u šta vjerujemo!
Koliki god da su pritisci satrapa, nisu za naprstak veći i jači negoli što smo dozvolili da budu, i nemojmo se lagati da je drugačije!
Njihovo je da lome, nije naše da se povijemo kako bi to lakše učinili, ali se jesmo povili već na prvi povjetarac, pa sad jadikujemo kad biju oluje!
Zarad bijede kojom nas lažu da smo plaćeni i da nam nema života bez nje pristali smo da služimo proklinjući sebe što to činimo, ali činimo!
Proklinjemo, ali sve usrdnije robujemo laži koja je, vjerujem, počela da se stidi nas samih koliko smo daleko spremni da odemo, već dovoljno kalibrisani na nju da više niko nema potrebe da od nas traži da saučestvujemo- više nismo jataci već kolovođe, hajkači, neumorni pješaci koji prestižu konjicu apokalipse prteći joj staze…
Je li Barbara kriva što autoritatizam nazivamo borbom za demokratiju, spremni da „poginemo” za tastaturom ubjeđujući sebe da je to jedino što možemo da učinimo?!
Je li ona kriva što izdaju nazivamo kompromisom?!
Što kitimo „zlatno doba” znajući da se ispod patine kriju jad, čemer i muka?!
Ona je učinila da jedni druge proizvodimo u ološ i smrad?!
Jedni druge, a šta tek činimo onima prema kojima nemamo nikakve zadrške da im od života načinimo pakao samo zato što se to od nas više i ne traži, dovoljno smo dresirani da sami kidišemo na ranjenu lovinu ko najgore zvijeri!
Barbara nam je „sugerisala” da se držimo „Zadruge”, sisa i dupeta kako se od urlika Lepog Miće ne bi čulo krčanje praznih stomaka, plač majki nad bolesnom djecom, vapaj djece da bolovi prestanu, molitva starih da ih život ostavi na miru, život koji se premetnuo u doživotnu robiju bez ikakvog prava na pomilovanje?!
Barbara nam je izgovor da izvještavamo o Ceci koja je jednom pjesmom nahranila hiljade gladnih na svetom Kosovu i Metohiji, a prećutkujemo da sve što se čini jeste monstruozni dil ovdašnjih i ondašnjih gospodara života da se mučenicima smuči život i da pristanu na IZDAJU kao rješenje svih muka?!
Barbara nas bije po prstima da se divimo Potemkinovom „Beogradu na vodi”, lampionima od nekoliko miliona eura, halucinogenom metrou, svečanom otvaranju kućica za ptice dok su ulice „popločane” beskućnicima i prosjacima kao nikad dosad?!
Na jednog anđela za kojeg uspijemo da nakamarimo prokleti novac za liječenje izgubimo dva koja nisu imala još to „malo” vremena da „sačekaju”, ali važnije je vrisnuti naslovnicama kad Miki iz Kupinova nategne neku novu da se ne čuje lepet anđeoskih krila dok majka nariče nad bezglasnim tijelom moleći smrt da uzme i nju!
Pobrajamo Vučićeve temeljce ni za šta praveći se da ne vidimo zdence u kojima nestajemo, ili još gore, kad stanemo pred njih veličamo ih kao investicije koje će… Šta?!
Više je samilosti u nama prema idiotskim fontanama što se bekeče kao Vendi negoli prema zlosrećnicima što ih prokleti izvršitelji izbacuju na ulicu, jer ljudi valjda imamo viška, a fontane valja čuvati kao zalog za pokoljenja?!
Na mig, šapat nekakvih sekretarica mjesnih zajednica stojimo mirno tresući se ko pruće, glumeći hrabrost kad valja udariti na one koje sekretarice zapovijede da se tog dana imaju smatrati bjelosvjetskom ološi s kojom valja raskrstiti!
Svoj smo poziv pretvorili u profesiju, alat, dunđerstvo, pa je lakše riječima podići zidove oko istine negoli rušiti ih oko laži!
Nije nam Barbara kriva za to, nimalo!
Ona je pokušala da izigrava novinara, a koje je naše opravdanje što smo to prestali da budemo?!
Da nas ima u pozivu, ne bi bilo njih u zanatu!
Da nismo prodali duše zarad bijednih sinekura ispisujući ponosno stranice hronike propadanja Srbije- ne bismo u Barbarama pronalazili izgovore!
Dijete, izvini!
Ti si samo činila ono za šta vjeruješ da je ispravno!
Nisi kriva ni za šta, mi smo jer smo ispravno bagatelisali za poslušnički trk u laži pred jahačima apokalipse!
Samo ti radi svoj posao kad smo mi svoj poziv pretvorili u svinjokolj istine!
Može đuture, a može i na kilo, kako već nakupac „istine” ište!
Tu smo za svaki dogovor, osim sa samima sobom da nikakvog dogovora nema!
Izvini, Barbara, zaista izvini! Spočitavajući tebi samo tražimo izgovor da ne prezremo sebe! Nekad smo bili novinari.
Izvini, zaista izvini, i to od sveg srca mislim!

---